Sa djelimično vrlo agresivnom nacionalističkom retorikom, albanske stranke pokušale su da osvoje što više glasova na proteklim izborima. U susjednim zemljama to se okarakterisalo kao prijetnja od „velike Albanije“.
„Jedan jezik, jedna kultura, jedna nacija, jedna budućnost“, „Želim ujedinjenu Albaniju“, „Albanija prije svega“ – samo su neke od parola koje su se mogle vidjeti na izbornim plakatima tokom parlamentarnih izbora krajem juna u glavnom gradu Albanije, Tirani. Ta djelimično vrlo oštra politička retorika sa kojom su stranke pokušale da pridobiju glasače, zabrinjava međunarodne posmatrače, dok se u susjednim zemljama ona doživljava kao „velikoalbanska prijetnja“.
Nacionalističkim porukama i zahtjevima za ujedinjenom Albanijom najviše su provocirale stranke „Crveno-crna alijansa“ (Aleanca Kuq e Zi – AK) i Stranka za pravo, integraciju i zajedništvo (PDIU) – jer Albanci ne žive samo u Albaniji: u susjednom Kosovu oni su većinski dio stanovništva, ali i u pograničnim područjima Makedonije, Srbije, Crne Gore i Grčke.
Ista retorika – različita okruženja
„Crveno-crna alijansa“, osnovana krajem 2012. godine, privlači prvenstveno mlade ljude. Ta stranka ne krije svoju velikoalbansku ideologiju, otvoreno se zalaže za ujedinjene Albanije s Kosovom i tako ugrožava spoljnopolitički status kvo. Ideja te mlade stranke došla je do izražaja prošle godine tokom obilježavanja stogodišnjice albanske nezavisnosti. Ipak, iako je predsjednik stranke Kresnik Spahiu pokušao da taj emocionalni zamah održi sve do izbora prošlog mjeseca, njegova partija nije uspjela da izbori ni jedno mjesto u parlamentu.
S druge strane, stranka PDIU osnovana 2005, zalaže se u prvom redu za Čame, potomke Albanaca, koji su protjerani tokom Drugog svetskog rata. PDIU ne traži samo ujedinjene Albanaca iz Albanije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Preševske doline u južnoj Srbiji,već i da se vrati „oteta“ čamska teritorija na sjeverozapadu Grčke, na kojoj su bili nastanjeni Čami. PDIU je bila vrlo uspješna na prošlomjesečnim izborima – prije četiri godine uspjeli su da osvoje samo jedno mjesto u parlamentu, a ovoga puta četiri.
Duboko ukorjenjena nacionalistička retorika
Ideja o spajanju Albanaca u jednu zajedničku državu poznata je još od 19. vijeka, ali i danas ima svoje sledbenike. Samo, koliko je opasan albanski nacionalizam? S jedne strane, nacionalistička ideologija i retorika duboko kod Albanaca su ukorjenjene kao dio kulture. Albanci se odgajaju na starim, esencijalističkim nacionalnim idejama: „U venama svih Albanaca teče ista krv i oni svi moraju da žive u jednoj zemlji“, objašnjava analitičar i publicista Fatos Lubonja u za Dojče vele.
Nasuprot predstavi o istorijskoj nepravdi prilikom određivanja granica, podjeljenoj naciji i želji da se svi Albanci spoje u jednoj zemlji, Albanci su suočeni sa stvarnošću, koje su i sami svjesni. „Albanci znaju koliko im je država slaba, svjesni su činjenice da se njihova sudbina određuje van Albanije i da ne uspjevaju da izgrade funkcionalnu državu“, kaže Lubonja.
Politički folklor protiv konkretnih programa
„Napori da se od nacionalističke retorike napravi politički program u koliziji su sa korupcijom i individualizmom – vrlo raširenim kod Albanaca, smatra Lubonja. Gent Ibrahimi, direktor Instituta za političke i pravne studije u Tirani zaključuje da u Albaniji nije moguće dobiti dovoljno glasova samo sa panalbanskim zahtevima. Ali ako neka stranka u svoj program, pored nacionalističke retorike, postavi i konkretne ciljeve i zahtjeve, onda stvari već izgledaju drugačije. „Tako se ispostavilo da je 'Crveno-crna alijansa', koja želi ujedinjavanje Albanaca, ali nema konkretne planove niti razrađene ideje, politički nepodobna. S druge strane, „pragmatični pristup stranke PDIU, koja nije samo tražila ujedinjene Albanaca, već i vraćanje teritorije Čama u Grčkoj, naišao na odobravanje kod birača“, kaže Ibrahimi.
Rastući albanski nacionalizam – opasnost?
Stručnjaci iz zemlje i inostranstva smatrali su nakon izbora stav da je zahtjev za velikom Albanijom samo način skretanja pažnje sa mnogo većih i realnih poteškoća, kao što su siromaštvo i korupcija. Fatos Lubonja smatra da, iako albanski nacionalizam nije velika prijetnja u smislu spremnosti na rat sa drugim zemljama, taj fenomen ipak ostaje opasan. „Kada neko zastupa otvorene ideje o albanskoj istoriji, odmah se stigmatizuje kao saradnika neprijatelja, dakle Srba i Grka“, ocijenio je taj publicista i dodao da se to koristi da se okleveta politički protivnik.
Međutim, ne vide svi fenomen nacionalizma kao neku marginalnu pojavu. Politikolog Artan Puto smatra da je vrlo loša ekonomska situacija Albanije takođe opasnost koja podstiče nacionalizam. „Ova situacija, kao i kriza duha prisutna u društvu još od pada komunizma, stvaraju opasnu mješavinu, koja daje podsticaj nacionalizmu, zbog kojeg bi on mogao da postane opasan“.
DW
