Ne. Najvažnije što se tog dana u parlamentu desilo je bio Mandićev/Medojevićev zahtjev da se u Crnoj Gori uvede vanredno stanje.

Istini za volju: Abazović, njegova vlada, kao ni parlament, nisu mogli uslišiti zahtjev Demokratskog fronta. Ako ne griješim, u Crnoj Gori vanredno stanje proglašava predsjednik. Po Karlu Šmitu, vjerovatno najvećem (i najzloglasnijem) teoretičaru prava XX vijeka, istinski suveren, istinski vladar, onaj je ko ima moć da uvede vanredno stanje. Dakle onaj ko (dakako, formalno, u ime zaštite zakona i ustava) ima pravo da suspenduje zakone i ustav.

U Crnoj Gori to bi, rekosmo, bio Đukanović. Koji, jasno je, nikada ne bi uveo vanredno stanje koje Front priziva između ostalog i zato da bi uhapsio Đukanovića.

Međutim: kao opcija rješenja političke krize u parlamentu je pomenuto vanredno stanje. Medojević se, čak, navodno i sukobio sa Abazovićem jer je ovaj drugi, navodno, odbio uvesti vanredno stanje – koje, kako smo već pomenuli, on i nije mogao uvesti.

Svi zajedno svjedočimo kako crnogorska demokratija, koja je ionako nije bila blistava i uzorita, od 30. avgusta 2020. pada na sve niže grane.

Tome se niko ne treba radovati, jer to je uvijek opasno. Vanredno stanje se, navodno, uvodi da bi se zaveo red. No vanredno stanje, umjesto da zaštiti demokratiju, često zna biti konačni, fatalni udarac toj demokratiji.

Tako je bilo u Srbiji. Nakon ubistva premijera Đinđića, uvedeno je vanredno stanje i sprovedena akcija „Sablja“. Šta danas imamo u Srbiji – konsolidovanu demokratiju? Ne, naravno, nego Vučićevu despotiju.

Još radikalniji primjer je onaj njemački. Kako u „Vanrednom stanju“ piše Agamben, sam Šmit je još 1925. primijetio da „nijedan ustav na svijetu nije kao Vajmarski tako lako legalizovao državni udar“. Agamben dodaje:

„Vlade Republike, počevši od Brüningove, kontinuirano su… posezale za članom 48, proglašavajući vanredno stanje i donoseći hitne dekrete više od 250 puta… Poznato je da je Vajmarska republika posljednjih godina bila neprestano u vanrednom stanju; manje je očita konstatacija da Hitler vjerovatno ne bi mogao doći na vlast da zemlja već gotovo tri godine nije bila pod režimom predsjedničke diktature i da je parlament bio u funkciji“.

Neprekidno vanredno stanje je, dakle, na koncu izbrisalo Vajmarsku republiku i na vlast dovelo Hitlera.

Vanredno stanje se, dakle, donosi kao lijek, no često djeluje kao otrov.

Zagovornici vanrednog stanja stoje na stanovištu da je državnu silu ponekad nužno osloboditi „okova zakona i ustava“, ne bi li ta sila bila u stanju zaštititi državu.

Korijene te ideje takođe nalazimo u Šmitovom radu, u konceptu Katehona.

Šta je to?

Šmit pojam preuzima od Svetog Pavla, iz Druge poslanice Solunjanima. Ovako to ide u prevodu sjajnog Marija Kopića (Giorgio Agamben, „Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima“):

„Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (to katehon) da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava (to katehon)…“.

Riječ je, dakle, o sili koja zadržava Antihrista i odlaže Apokalipsu, sili koja sputava zlo i odlaže kraj istorije. Za Schmitta je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše: „Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćana, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao“.

U „Političkoj teologiji“, super-uticajnoj knjizi iz 1922. Šmit piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Šmita, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam.

Stvari sa Pavlovom Poslanicom Solunjanima i Šmitovim tumačenjem Katehona nisu, dakako, stripovske, crno-bijele, good vs. evil… Pavlov tekst vrlo je nezgodan za tumačenje. Svetac ruži hrišćansku zajednicu u Solunu, koja pati i priziva Apokalipsu. Polako, poručuje im Pavle – strpite se. Ono što odlaže kraj istorije je, po Šmitovom i tumačenju Crkvenih otaca, gle čuda – Rimsko carstvo. Paradoks je očit: Katehon je carstvo koje je pagansko, carstvo u kojem muče hrišćane. Ne bi li se onda hrišćani trebali nadati padu toga carstva? Ne, jer upravo to carstvo obuzdava Antihrista. Pavlova je poruka dalekosežna. Rim će, zaista, u vjekovima koji će doći biti hristijanizovan i na njegovim temeljima biće stvorena hrišćanska Evropa, koja će na svoja pleća preuzeti teret Katehona.

Jasno je da Tanzanija ili Urugvaj, kao ni Crna Gora, ne mogu biti Katehon. Samo imperija to može biti: veliko je zlo, pa se samo velika državna sila može uspješno boriti protiv njega. Zavodljivost Šmitova tumačenja Katehona leži upravo u činjenici da Katehon ne mora nužno biti dobar – napokon, nema dobre niti čiste države. Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari. Ili Putinova Rusija, kao što misli sve više evropskih desničara. Ili nacistička Njemačka, kao što je mislio Šmit.

Napokon, insistirajući da vjeruje u Katehon, Šmit zapravo saopštava da ne vjeruje u Otkrovenje Jovanovo.

Kao što znamo, u tom tekstu (drugi) dolazak Mesije najavljuje Jovan sa Patmosa, gdje je prognan i gdje ima viziju. Ta vizija, Apokalipsa, srž je sveg hrišćanskog vjerovanja. Bez Apokalipse, sve je uzalud, jer nedostaje eshatološki hepiend, potvrda da je učenje ispravno. Novi zavjet završava Jovanovom vizijom Apokalipse, riječima: “Da, dođi”. Ko dođi, šta dođi? Dođi Hriste drugi put, dođi Apokalipso. Političkom terminologijom: dođi vanredno stanje. Jovanova Apokalipsa nije nikakvo nesretno uništenje i tragedija, nego čisti hepiend – najveći u povijesti. Hepiend, zapravo, čitave povijesti.

Katehon odgađa dolazak Antihrista, ali odgađa i dolazak Hrista. Katehon odlaže eshaton. Schmitt je radikalno antiapokaliptičan mislilac.

Jovanova vizija je puna metafora, zvjeri, vatre i spektakla. Suština je ovo: Hristovim Drugim dolaskom počinje velika bitka protiv Zvijeri i njegove vojske. Centar bitke je brdašce u sjevernom Izraelu. Ime bitke je Armagedon. Izvedeno je iz imena poprišta bitke, Har Meggido, planina Megid.

Evagelistički protestanati njeguju verziju Apokalipse koja podrazumijeva bitku Isusa protiv Kraljeva Zemlje koji napadnu Izrael. To je teološki temelj bespogovorne podrške Izraelu od strane republikanske hardcore baze. Čak i kada je antisemitska, ta će baza podržati Izrael jer smatra da je to njena vjerska obaveza u slučaju Apokalipse, što je vrlo zanimljiva pozicija, zar ne?

Nego, da se vratimo na izvorni tekst. Hrist pobjeđuje i uspostavlja Novi Jerusalim. Tako počinje Milenijum: hiljadu godina blaženstva na zemlji. No potom slijedi još jedna bitka, jer se zlo opet uzdigne. Tek nakon toga pobjeda je potpuna.

Sve ovo praćeno je Sudnjim danom, procesom u kojem Bog sudi svim živima i svim mrtvima, što podrazumijeva naknadnu uspostavu pravde u čitavoj istoriji – čak bi se moglo reći kako Bog Sudnjim danom ispisuje jedinu istinitu i konačnu verziju povijesti.

Šmitovom terminologijom, Hristov Drugi dolazak znači ukidanje Zakona (uključujući i Dekalog) te uspostavu vanrednog stanja, koje je permanentno. Znači, takođe, da je Hrist istinski Suveren – jer suveren je, kao što smo već rekli da uči Schmitt, onaj ko uvodi vanredno stanje.

Jovanova Apokalipsa je i per excellence politički koncept. Jovan nesumnjivo aludira na Rim, tada neprijateljski prema hrišćanstvu, kao na ovozemaljsko carstvo koje će Isus srušiti. Otkrivenje Jovanovo je, dakle, vrlo revolucionaran spis, najava sveopšte anti-Rimske revolucije.

Zbog radikalnosti Jovanovog koncepta (vizije) crkva će kasnije ponuditi deradikalizovano tumačenje: neće biti nove Apokalipse, jer se ona već desila, a ona, crkva, Milenijum je na zemlji.

Zašto se to desilo?

Zato što (kao što ćemo vidjeti mnogo puta do danas), moć (Rim), kada se suoči sa revolucionarnom idejom (hrišćanstvo), pribjegava aproprijaciji ideje i, dakako, izmijeni je. U Otkrivenju Jovanovom jasno je da je sveopšta antirimska revolucija, Apokalipsa, najavljena za vrlo skoro vrijeme – tu se ne radi o čekanju u beskraj. Ali se obećanje revolucije/Apokalipse najprije relativizuje, potom tretira kao benigna, društveno-politički neupotrebljiva metafora. Sam Sveti Pavle u poslanicama Solunjanima kritikuje one nestrpljive, one koji su odveć doslovno shvatili najavu skore revolucije i dolazak slobode.

U prvoj poslanici Solunjanima kaže: “A o vremenima i rokovima, braćo, nije potrebno da vam se piše; jer vi sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći“. U drugoj, pak, direktno kaže da Apokalipsa neće doći tako brzo kao što su mislili.

Istinska nevolja za Jovanov koncept Apokalipse (vanrednog stanja) nastaje kada Crkva i Rim postanu jedno, stope se. U trenutku kada Konstantin Rim učini hrišćanskim, Apokalipsa je, navodno, okončana, Hristovo carstvo je uspostavljeno. No siromašni su i dalje siromašni, crkva je bogata pa još bogatija, nepravda je i dalje na svakom koraku, svijet je isto govno koje je i bio i koje će dovijeka biti. To je bila Apokalipsa? To je bilo – to?

Kao što znamo, sve je okončalo tako što je Crkva, podignuta na ideji totalne revolucije i potpunog preoblikovanja svijeta nepravde i laži, završila kao ultimativna konzervativna institucija, dosljedna u odbrani svijeta koji se Jovanu sa Patmosa toliko gadio, da ga je vidio kako nestaje u plamenu i to objavio čovječanstvu. Koje i danas grca, okovano u iste lance koji su žuljali i Jovana.

Dakle…

Ideja vanrednog stanja izvedena je iz hrišćanstva. Front traži vanredno stanje da dovrši kontrarevoluciju koju je u Crnoj Gori vodila Srpska pravoslavna crkva. Vanredno stanje je opasno, jer umjesto da zaštiti državu i demokratiju, zna voditi njihovom ukidanju.

To je, ujedno, i poenta izuzetno uticajnog Agambenovog istraživanja o vanrednom stanju:

„Pred nezaustavljivim napredovanjem onoga što je definisano kao „svjetski građanski rat“, vanredno stanje sve se više pokazuje kao dominantna paradigma vladanja u savremenoj politici. Ta transformacija jedne privremene i vanredne mjere u tehniku vladanja prijeti radikalnom transformacijom – zapravo je već transformisala – strukture i smisla tradicionalne distinkcije ustavnih oblika. Vanredno stanje iz te se perspektive, štaviše, pokazuje kao granica neodlučnosti između demokratije i apsolutizma“.

Preuzeto sa:cdm.me