Nije potrebno mnogo da se neki Hrvati i neki Srbi, kao vremenskom mašinom, za tili čas, vrate 20 godina unazad. Na razbijene ćirilične table u Vukovaru i grafite s ubilačkim porukama u Zadru i Dubrovniku, u Srbiji se odgovara u realnom vremenu. Ima dosta onih, s obje strane, koji se u tom nadmetanju osjećaju jako dobro, kao da su poslije napornog dana izuli cipele koje ih žuljaju i koje po nečijoj naredbi moraju da nose. Ponekad izgleda da se antisrpska ili antihrvatska iskra rasplamsa u pravi požar samo zato što tako jednostavno mora, po refleksu stečenom decenijama unazad.
Ne treba biti nikakav prorok, niti zloslutnik, pa očekivati da će se u Beogradu ili negdje drugdje u Srbiji, uskoro pojaviti adekvatan odgovor na uništavanje ćiriličnih tabli na državnim nadleštvima u Vukovaru. Nije ovo nikakva prijetnja. Jednostavno, iskustvo s posleratnom "spiralom nasilja" nas uči da je svako šovinističko divljanje s jedne strane, uskoro dobilo eho s druge. To već toliko dugo traje, uz potpuno identičnu matricu ponašanja, poruka i poteza, da se čini da su vinovnici odavno zaboravili zašto uopšte to čine.
Rat je gotov, borba se nastavlja- čekićem po ćirilici
I hrvatski premijer Zoran Milanović je, izgleda, svjestan da mora da izgovori notornu činjenicu, nastojeći da zaštiti zakon i javni red: "Svima koji su ovih dana na neprihvatljiv način protestovali, treba reći da je rat gotov i da je prošlo više od 20 godina od Zakona o amnestiji". Ne bi bilo zgoreg da i njegove kolege u Srbiji s vremena na vrijeme kažu nešto slično, jer i u Srbiji ima onih koji ne priznaju protok vremena kao činjenicu i promjenu svijeta kao neminovnost. Baš kao što je jedan beogradski sociolog, na tribini početkom 90-tih, bio prinuđen da prisutnim penzionisanim generalima kaže da je Tito umro prije više od deset godina, jer je iz njihovih diskusija zaključio da ne žele da prihvate tu tužnu činjenicu.
Predvidljivost hrvatsko-srpskog šovinističkog ping-ponga danas je stoprocentna. Otkako je najavljeno da će u Vukovaru, na javnim zgradama, biti istaknute ploče s ćiriličnim natpisima, jasno je bilo da će ih neko ukloniti ili polupati. Kada se to već dogodilo, bilo je jasno da će beogradski odgovor biti oštar, doduše i na sreću, tek verbalni. Osvanuli su novinski naslovi, poput "U Vukovaru na udaru sve što je srpsko", ili "Atmosfera kao pred rat", komentari na društvenim mrežama uz obaveznu upotrebu termina "ustaški" i uobičajeno pozivanje na bojkot hrvatskog trgovinskog lanca "Idea"…
Briljantna inventivnost je, međutim, obilježila ovo najnovije prepucavanje, jer je Hrvatska u međuvremenu postala članica Evropske unije, pa su beogradski komentatori događaja u Vukovaru povezali te dvije činjenice na prvu loptu i dobili novi kvalitet – materijal za sprdnju s Hrvatskom kao članicom EU koja "čekićem ide na manjine", ali i za izrugivanje Unije koja je sebi to dozvolila, tako što je Hrvatsku primila u svoje okrilje.
Takve "analize" nepogrešivo govore i o vrijednosnoj konfuziji, koja ovde tradicionalno vlada. Ako su vukovarski incidenti nekakav dokaz da Hrvatska još nije zrela za članstvo u EU, kako to da se Srbija dobrovoljno podvrgava istim EU-testovima, koje je Hrvatska već prošla? Ako je EU tako površna i traljava u procjenjivanju svojih budućih članova, pa zašto se onda ona ipak uzima ozbiljno u svim ostalim kriterijumima? Koji su to stroži srpski kriterijumi za procjenjivanje nečije sposobnosti da obezbjedi tolerantnu multietničnost, a EU ih ne posjeduje? I otkuda potreba da se bijes jedne nasilničke grupe automatski pripisuje čitavoj preostaloj populaciji (hrvatskoj)?
Sa čekićem ili sa šibicom, huligan je huligan- Paljenje Bajrakli džamije
Koliko je kritičara vukovarskih zbivanja spremno da prihvati da bude poistovijećeno s huliganima koji su marta 2004. zapalili beogradsku Bajrakli džamiju? Vjerovatno niko. Da li iko od autora vatrenih, antihrvatskih komentara na društvenim mrežama prihvata da bude stavljen u isti koš sa razbojnicima koji su u januaru prošle godine u Novom Sadu iz čista mira demolirali desetine automobila navijača iz Hrvatske? Malo njih.
Ali, uvijek postoje, na obje strane, ljudi koji su nažalost spremni na akciju i koji "gorivo" dobijaju upravo od atmosfere ispunjene neukim i primitivnim odbijanjem da se iskorači iz šablona po kojem Srbi i Hrvati, jednostavno, moraju biti u konfliktu.
Još jednom, nije riječ ni o kakvoj prijetnji, niti o zloj slutnji. Ali u petak slijedi fudbalski duel Srbije i Hrvatske na beogradskoj Marakani i, nažalost, nema opipljivog razloga za vjerovanje da će ta utakmica proći bez mrlje. Ako ništa drugo, sa tribina, iz gomile, će se čuti "Ubij ustašu", ili nešto slično. Sve drugo bilo bi prvorazredno iznenađenje.
(RTCG)
