U bogatoj karijeri protkanoj uspjesima za sva vremena biće upamćena ta 2012. kada je s Crnom Gorom osvojila olimpijsko srebro u Londonu i evropsko zlato u Beogradu, što spada u red najvećih, istorijskih sportskih podviga naše zemlje. Između ostalog, Bulatović je osvojila i četiri Lige šampiona – po jednu u Slagelseu i Đeru i dvije u dresu Budućnosti gdje je doživjela najblistavije i nezaboravne trenutke u upečatljivom ambijentu često neosvojive “Morače”.

Dobitnica je više vrijednih individualnih priznanja: za najuspješniju sportistkinju države, najboljeg desnog beka i prvog strijelca Olimpijskih igara, najboljeg strijelca Evropskog prvenstva, višestrukog MVP-ja... Sa 186 cm visine i “bombom” u lijevoj ruci predstavljala je pravu noćnu moru za protivničke odbrane koje su često bile bespomoćne pred naletima jednog od najboljih svjetskih bekova. Danas angažovana je na poziciji sportske direktorice Crnogorskog olimpijskog komiteta i sportske menadžerke Budućnosti.

“Za mene najsrećniji i najtužniji trenutak je osvajanje srebra na Olimpijskim igrama. Ja sam bila toliko tužna što smo mi ‘dobili’ srebro, a ne osvojili zlato. Pet dana poslije Olimpijskih igara još nijesam mogla da dođem sebi – kako smo bili blizu, kako to nijesmo uspjeli, kako to nijesmo uradili... Ali, u tom momentu ljudi su mi pričali da nema potrebe, da je to prevelik rezultat, da je uopšte pitanje da li će i kada Crna Gora to da ponovi..., ali, jednostavno, to nije dolazilo do mog mozga, ja sam i dalje bila tužna i mislila da me samo tješe, međutim, kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam kakvu smo stvar napravili i taj trenutak kada smo stigli iz Londona, svi ti ljudi koji su nas dočekali, rano ujutru, na Trgu, na aerodromu, od aerodroma ulice su bile pune, ljudi su djecu nosili na ramenima... To je sigurno slika koju nikada neću zaboraviti.”

Na klupskom nivou Bulatović je branila boje Budućnosti, Đera, Olčima, Slagelsea, Rostova... Ipak, nastupi za podgorički klub u čijem dresu je dva puta pokorila Evropu (2012. i 2015.) nose posebnu draž i doživljavaju se bitno drugačije u odnosu na sve ostalo.

“Sigurno da jeste samim tim što je tu bila i reprezentacija i to je sve bilo naše i domaće. Budućnost je klub koji je svakome, proveo ovdje godinu ili deset, duboko u srcu. Koliko je bilo stranih igračica, sjetimo se samo Klare Voltering koja je ovdje imala neke od najboljih trenutaka u karijeri i životu. Budućnost je u to vrijeme stvarno bila nešto posebno. Podgorica je živjela za ovaj klub, za svaki drugi vikend, da dođu ljudi, pogledaju utakmicu... Nikada neću zaboraviti polufinale s Đerom, živjela sam tu, u blizini ‘Morače’, krenulo je navijanje, brzo sam pogledala na sat, pomislila da kasnim, šta se desilo, šta sam propustila... Navijači su dolazili čak i prije nas na utakmice, već spremni da nas podrže i naprave atmosferu, to je zbilja nešto nevjerovatno.”

“Mislim da niko nije volio da igra protiv Hajdi Loke, to sigurno, pa ni protiv Eduarde Amorim koja mi je danas super prijateljica, ali, eto, izdvajam njih dvije, čak smo za Loke pričali i da nije baš tako fer-plej igračica. Protiv nje i Amorim nijesmo voljele da igramo, iako smo, privatno, bile u odličnim odnosima, međutim, na terenu to je bila sasvim druga priča.”

Po završetku igračke karijere, Katarina je ostala u sportu i rukometu sa željom da znanjem, iskustvom i uticajem maksimalno pomogne našem Olimpijskom komitetu i Budućnosti i sebe tu vidi i ubuduće, što ne može baš reći za trenerski posao.

“Nikada nijesam imala takvu želju, niti tu ambiciju. Mislim da nijesam za to, ne znam zašto, ali to je neki moj osjećaj. U mom životu bilo je dovoljno profesionalnog sporta, svi znamo koliko je to teško i šta sve sa sobom nosi. Kada ste trener, to je mnogo teže nego kada ste igrač, morate da pripremite trening, imate tim od 18-20 igračica, morate sve da uklopite, da budu super raspoložene, da se trening uradi kako treba, mnogo toga... tako da mislim da, ipak, nijesam tip za tako nešto. Posao koji imam u Crnogorskom olimpijskom komitetu kao sportska direktorica nešto je što sam stvarno željela. Doduše, niko za tu želju nije znao, međutim, uslijedio je poziv predsjednika Dušana Simonovića, par puta smo razgovarali i dogovorili saradnju na obostrano zadovoljstvo. Vjerujem da mogu mnogo da pomognem i naučim i drago mi je što mi se na taj način ostvarila želja da ostanem u sportu.”

“Djeca, ako vole sport, bilo koji, treba tome maksimalno da se posvete i sigurno da će uspjeti. Trud se na kraju uvijek isplati. Polazim od sebe - nijesam bila nešto previše talentovana, imala sam lijevu ruku, kasnije i visinu i to je to, ali krvavo sam radila, voljela sam da treniram i to se isplatilo. Bila sam jedna od najboljih, na šta sam veoma ponosna.”