Poredeći stanje nekad i sad, legendarna predstavnica srpskog i jugoslovenskog glumišta kaže da je svojevremeno Atelje 212 bio zaštićen „kao rijetka vrsta“, zahvaljućiji Miri Trailović.

Danas, iako vjeruje da su „većina glumaca ljevičari“ i „na pravoj strani“, mali broj njih je zloupotrijebio svoju popularnost.

Oni koji nisu, kažnjeni su, jer su govorili protiv režima, navodi i spominje primjer Gorana Markovića.

„Živjela sam u vremenima jedne demokratije. Atelje 212 je bio zaštićen zahvaljujući Miri Trailović. Mogli smo da pričamo šta hoćemo, ona je branila to pozorište. U kasnijim vremenima, prozivali su me za ono što sam govorila… Samo sam govorila ono kako mislim, a prozivke gotovo nisam ni primijetila. Oni se boje miša, ako je miš protiv njih – odmah ga ‘vataju“, narodski je rekla Seka Sablić.

Upitana da li je Jugoslavija zemlja u kojoj bi i danas živjela, Seka ističe da je kultura (kao i ostali segmenti društva) u Jugoslaviji bila sigurna.

„Sve što je danas propalo i u mraku, sve je to bilo zaštićeno i u punom sjaju. Mira Trailović je bila svjetski menadžer, ona koja je radila ne u svoju korist (kao što rukovodioci rade danas), već za Atelje 212 i svoju kuću. Odlično je sarađivala sa vlašću, iako nije bila član partije. Imali smo tada vrhunske gradonačelnike koji su brinuli o svemu, pa i o kulturu. Mira me je, kada sam imala 28 godina, zvala i pitala me hoću li da dobijem stan. Rekla sam da hoću, a ona me poslala kod (Milana) Vukosa (potpredsednika Skupštine grada Beograda u vrijeme Branka Pešića). I Vukos meni u 28. godini dodijeli stan. To je naučna fantastika za današnje vrijeme. Petar Kralj i ja smo dobili stanove. To nije bila samo sigurnost, već i mogućnost da postaneš čovjek, osamostališ se“, prisjetila se.

Kultura je svjesno uništavana od devedesetih godina, istakla je.

„Zamračili su sve zvijezde koje su u kulturi postojale. Oni su zamračili Čkalju, Miću Orlovića, Milenu Dravić. Milena je mislila da je na crnim listima. Kao rez je bio kada su počeli da forsiraju turbo folk. Kultura ne postoji, ona je na koljenima. Kao što Desanka Maksimović kaže ‘tražim pomilovanje za ljepotu koja pod koritom spava’ – to je kultura – ‘dok se maćehina kći u zlatnom ruhu dvorom šepuri, za pepeljugu, za pepeo suri koji po njoj pada’. To je kultura, ko šiša kulturu. Nekada je kulturna strana postojala u većini medija, pozorišni kritičari, najave… Ali pozorišta su ipak puna i mi sa zadovoljstvom igramo te predstave“, rekla je ona.

„Je li tu onaj što je meni pokušao da ukrade moj glas“

Borba se sada, podseća Seka Sablić, vodi i protiv ljudi koji se zalažu za istinu, ljudska prava, jednostavnost, pošten život, slobodu, demokratiju, dostojanstvo čovjeka…

„To nije mnogo, malo je, a kao da smo u vijeku Olivera Tvista… Mi i ne znamo kako je van Beograda, gdje ljudi nemaju šta da jedu. Oko 12.000 je socijalno davanje, a ako neko ima i metar zemlje, nema pravo na to. Kada su ovdje dolazili Srbi iz Hrvatske na traktorima, pa kad smo Brana Crnčević, ja i drugi jurili da oni dobiju nešto, zemlja im je davana, a nisu imali ni lopatu“, podsjetila je.

Gdje god da korakneš, to je „demagogija do bola“, navodi.

Ovo društvo, smatra, jeste u potpunom mraku.

„Ne govorimo o spoljnoj politici, strašno je što smo posvađani sa svim susjedima. Andrić je pisao kako je Bosna zemlja mržnje, a to je sada postao čitav Balkan. Skoro sam gostovala u Banjaluci, pa zagledam ljude. Voljela sam Bosnu, taj divan čisti govor, ali sad se mislim je li tu onaj što je bio na Novom Beogradu, da meni ukrade moj glas, da mene zezne. Pojavljuje se jedna netrepeljivost. Mržnja je uvijek postojala ovdje. Aca Popović je pisao divnu predstavu ‘Svinjski otac’, bio je veliki patriota i Srbin, ali je pisao istine. Pisao je i taj lik koji sam igrala – svekrvu koja mrzi bez razloga. Ona mrzi toliko svoju snaju da je natera da baci dijete u Moravu. Igrala sam je sa zadovoljstvom da pokažem publiku da postoji mržnja i bez predrasuda. Mi vjerujemo da smo divan narod, veliki i srdačan, a svačega ima tu.”m dodala je.

Kada se mržnja posije, teško je sastaviti, smatra ona.

„Koliko je Titu trebalo da sve od nas napravi Jugoslovene, cijela generacija… Stvorio je generaciju koja je uživala u Jugoslaviji i voljela Jugoslaviju. Ali vjerovala sam da će ta generacija dići gvozdenu zavesu kada Tita ne bude i da ćemo biti građani svijeta“, rekla je ona.

„Ko si ti, Šapiću?“

Predsjednik privremenog organa Aleksandar Šapić pominje da bi posmrtne ostatke Tita vratio u Kumrovec, a Seka Sabić to ocjenjuje rečima „sramota“ i „bijedno“, ističući da sama dolazi iz porodice koja nije svojevremeno bila za komuniste.

„Nemam riječi, moja ulica se zvala Save Kovačevića i oni je vrate na Mileševsku. Pa zašto? Taj Sava Kovačević je dao život za tvoju slobodu! Kakakv god bio, taj je Tito stvorio nešto, održavao Jugoslaviju! Toliko je to ružno. Zbrisali smo istoriju (ja je lično ne volim), ali ko su oni da gumicom zbrišu istoriju? Ko je taj Šapić, da to smije da uradi? On misli da je jako pametan… Način na koji se obraća meni, ja sam ta Beograđanka koja je ovdje rođena, moja majka je odavde… Ko si ti, Šapiću“, pitala je čuvena glumica.

„Master klas“ za siromašnu Srbiju

Od brojnih uloga koje je imala, izdvojila je pomenutu majku Daru (za koju je dobila nekoliko nagrada), prestavu „Trst“ u Ateljeju 212 gdje je igrala švercerku, zatim „Master klas“ u kojoj je tumačila Mariju Kalas.

„Gledala sam tu predstavu u Americi i shvatila da je lik Marije Kalas blizak i meni, i svakoj ženi na ovoj svijetu. Donijela sam ga iz Amerike u vrijeme naše nemaštine, jer za nju nije trebalo ništa osim tri tenora, studenata. To je bila vrsna predstava ne samo prema mom mišljenju, već i mnogih kritičara. I danas bih mogla da je igram, jer je to Marija Kalas na zalasku svoje karijere. Predstava je puna predivnih replika, Marija studentima govori o ljubavi, životu, posvećenosti, karijeri, vrijednostima za koje se u životu vrijedi boriti“, opisala je ona.

„Osvajanje ljepote je moć“

Skromno kaže da nije jedina „kraljica komedije“, mada je tu kao „riba u vodi“.

Tajna njene dogovečne karijere leži u tome da što se više glumci troše, to se više grade u svojoj profesiji, otkriva.

„Kada ulaziš u posao, uđi studiozno. Tako ćeš osvojiti zanat, biti srećniji u njemu i dobiti moć. Sastavni dio ljudske prirode je moć. Ima različitih vrsta moći, ali jedna od njih je i osvajanje ljepote. Kada si moćan na sceni, toi je isto kao da si postao kralj“, vjeruje ona.

Najvažnije je u glumi igrati podtekst, smatra ona iz svog bogatog iskustva. Zbog ovako velike produkcije, ne stvaraju se velike glumačke ličnosti, ocjenjuje.

„Nema tu savjeta, mi moramo živjeti u datom trenutku, ali treba imati i svoju samodisciplinu. Samo istina – tako ćeš osvajati likove i dugo trajati, ako Bog da da si fizički zdrav“, rekla je Seka Sablić.

Jedan joj je blizak prijatelj, s osmjehom kaže, rekao da bi voljela da igra, a da je niko ne gleda.

„Narod ne voli intelektualce“

Pomenuvši izbore, Seka Sablić kaže da je ona za izbore, jer režim nikada neće biti bolji, tj. popustiti više.

„Promijeniti vlast na ulici nego na izborima je bolje, ali na ulici nema više snage. Ne računaj više na narod, na omladinu. Sve se radilo na tome da se narod anestezira… Mladi su posječeni… Kada je bio ‘jedan od pet milona’, zatim sve ono sa rektorkom… Djelovalo je da će ići samo nabolje, ali posječeni su kao repa. Treba izaći na izbore, pa onda ponovo animirati i vidjeti šta dalje“, smatra ona.

Ipak, lično ne vjeruje da će dugo, dugo ovde biti loše.

„Samo je moglo da bude bolje kada se Đinđić pojavio. Ali ovo su zemlje koje likvidiraju one koji znaju makar da se potpišu… Kao što je radio Staljin. To je taj radikalizam, taj Šešelj. Mora narod da se promijeni, da promijeni svoju sliku svijeta. Oni ne vole urbane ljude i intelektualce“, navela je.

Ti koji ne vole intelektualce, to je baš običan narod, smatra.

„Oni okreću leđa, gledajući da li će imati 12 ili 13.000 dinara. Čujem ih šta govore, ne shvataju da imaju pravo na sindikat, zdravstvo, sudstvo, policiju, da zbace svog predsjednika opštine s mjesta ako nisu zadovljni njim… Mi ne vidimo koliko su se feudalci uzdigli. Po Srbiji niču feudi. Teško je izaći kroz tu šumu“, opisuje glumica.

Beograd danas

Kao grad, Beograd je još i najbolje mjesto za život u Srbiji.

„Ne vozim više auto, jer nemam gdje da parkiram. Stavim masku da ne bulje u mene i vozim se tramvajem, trolejbusom. U mojoj su ulici srušene tri kuće, u maloj uzanoj ulici pravi se zgrada sa cijelim zidom u staklu. U šta gledaš, u moju sobu? Da ne govorim o higijeni. Dalje se ne odmičem od svoje ulice, idem do Ateljea i Jugoslovenskog, vodim još unuke u parkić, koji je prljav kao u najstrašnijim zemljama. Noću tu dolaze klinci i bacaju svašta, a niko ne čisti. Jedan je ovo zapušten grad. Zašto dolaze stranci, jesu li ti splavovi tako bajni… to ne znam“, zaključuje Seka Sablić.

Izvor:CDM