Neke majke i danas traže posmrtne ostatke svojih sinova, pokušavajući tako naći smiraj. Neka djeca nikada nisu upoznala svoje roditelje, a nove generacije nikada neće znati šta znači imati nanu ili dedu, tetku, daidžu.

Uprkos tome, borba za istinu i dalje traje. Ponosni Bosanci i Hercegovci su hrabro nastavili dalje iako neki zločinci nikada nisu odgovarali za to što su učinili, a međunarodno priznate stvari poput genocida u Srebrenici, čak i politički predstavnici nekih zemalja poriču.

Baš zato je, više nego ikada, bitno da nikada ne zaboravimo šta se ovdje dešavalo. Tih stvari je bio svjestan i britanski medij Metro koji se prisjetio tragičnog masakra u sarajevskom naselju tokom ratne godine.

Šta se dešavalo 1. juna?

Nakon višemjesečnog života u strahu od napada, mještani sarajevskog naselja Dobrinja su odlučili 1. juna 1993. godine organizovati fudbalsku utakmicu kako bi obilježili Kurban-bajram.

Za zapadne zemlje, Sarajevo je bilo mali grad, okružen planinama i domaćin Zimskih olimpijskih igara devet godina prije početka agresije. Upravo su te zemlje mjesecima posmatrale opsadu Sarajeva.

Sarajevo je 1992. godine postalo ratna zona, sa snajperistima koji su pucali na civile iz visokih zgrada koje su izgrađene za Olimpijske igre.

Tog junskog dana, mještani Dobrinje su izabrali mali parking za utakmicu koji je bio okružen brdima te stambenim zgradama. Nadali su se da će ih to zaštiti od napada, a utakmici su prisustvovali i vojnici Armije RBiH.

I dok su sarajevska djeca šutirala loptu, oko 10 sati je pala granata. Dok su prisutni pokušali pomoći žrtvama prve granate, pala je druga.

Lokve krvi zamrljale su improvizovano fudbalsko igralište. Ubijeno je 13 osoba, od kojih je bilo četvero djece, dok su 133 osobe povrijeđene.

Jedan od poginulih je 11-godišnji Marko Žižić koji je sa prijateljima otišao da gleda utakmicu.

Njegov daidža Dalibor Ballian rekao je za Balkansku tranzicionu pravdu kako je Marko tada sjedio u autu kada ga je pogodio komad gelera.

"Njegova sestra je sve to posmatrala sa prozora. Krvario je i ona ga je stavila u auto i odvezla u bolnicu", ispričao je.

Guardian: Krv i suze

Zapadni mediji su pisali o ovom napadu sa bijesom pa je tako The Guardian napisao članak "Krv i suze završavaju fudbalsku utakmicu koju niko nije mogao pobijediti".

Neven Anđelić, docent za međunarodne odnose i ljudska prava na Univerzitetu u Bologni, bio je u svom rodnom Sarajevu do februara 1993. prije nego što je pobjegao iz opkoljenog grada.

Govoreći o nebrojenim civilnim tragedijama koje su zadesile građane Sarajeva tokom opsade, on je za Metro.co.uk rekao šta je bilo posebno šokantno:

"To je bio možda prvi rat koji se gotovo direktno prenosio na zapadnim medijima u kojem Zapad nije zauzeo stranu. Ovo je predstavljalo patnju ljudima kao posmatračima koji nisu bili uključeni u sukob. Ali, da li je moguće ne biti uključen dok posmatrate ljudsku patnju?", upitao je on.

Sve poveznice Sarajeva i Gaze

Tokom opsade, u glavnom bh. gradu je prekinuto snabdijevanje električnom energijom, gasom i vodom.