Prikazano je pet crno-bijelih ostvarenja, od čega tri igrana – „Mala svetlost“ (1966.), „Homo homini“ (1970.) i „Homo sapiens“ (1969.) i dva dokumentarca „Nedelja“ i „Zategni, dele“ (1970.).
Zavodljiva frula
Filmom „Homo homini“ režiser pomjera točkiće u biću koje zovemo „gledalac“. Gilić prikazuje čovjeka, koji, sa lancem zavezanim oko vrata, stenje, posrće i pada tumarajući sniježnim predjelom, bježeći od nevidljivog goniča. Kamera se polako pomjera u nazad i otkriva da goniča nema. Vide se dva kovača, koji mirno, rutinski, gotovo robotski, dodaju alku po alku na lanac, puštajući čovjeka da bježi dok se lanac produžava, vjerujući da je umakao mučiteljima. Gilić je, pored mađarskog režisera Bele Tara, možda najveći majstor, koji je u stanju da ovakvim slikama probudi duboki egzistencijalni nemir i strah.
U filmu „Mala svetlost“ Gilić govori o djetetu, koje praćeno zvukom zavodljive frule, pokušava da nadigra sopstvenu sjenku. Dijete je sporedni glumac. Sjenka je ta koja opčinjava i provocira život. Dijete je samo opravdanje za njeno prisustvo. Gilić bez greške hvata trenutak neumornog djetetovog ispitivanja svijeta, u kojoj sjenka nije prijetnja, već prijatelj za igru.
Film „Homo sapiens“ prikazuje čovjeka sa posudom punom vode u rukama, koji prelazi mučan put, kako bi presuo tečnost u džinovsku bačvu. U čovjekovoj glavi odzvanja dječji smijeh. Njegovo lice je posjednuto, zgrčeno i bolno koncentrisano samo na vodu, koja čeka da bude presuta. Vrti mu se u glavi, a bačva ostaje prazna pored sveg truda. Ne može da ispuni cilj, preplavljuje ga besmisao, a dječji smijeh odzvanja, i odzvanja… Gilić uspijeva da stvori zastrašujuću priču o robovima znanja, koji posvećuju čitav život sakupljanju činjenica, ne uživajući u životu, da bi na kraju završili prazni, stiskajući suvi pijesak drhtavim rukama.
Grmljavina kamena
Veličina Gilićevog talenta naročito dolazi do izražaja sa dokumentarnom formom. To pokazuju filmovi „Nedelja“ i „Zategni, dele“. Prvi film predstavlja jednu radnu nedjelju plavih okovratnika. Prikazan je mukotrpni svakodnevni rad sve do nedjelje, kada radnog čovjeka zamjenjuje homo ludens. Gilić majstorski hvata trenutak kada čovjek radničke pantalone mijenja za odoru plesača i pretvara se u biće koje igra i uživa u životu.
Drugi film prikazuje grupu radnika, koji rade u kamenolomu. Vješto uhvaćenu grmljavinu kamena pojačavaju uzdasi radnika i mučni izrazi njihovih lica. Nekoliko zvukova, pojačani glas i nijeme oči su sve što je Giliću potrebno. Od običnog čovjeka, nesvjesnog prisustva kamere, pravi glumca, koji ćutke dočarava surovost života. Stvarnost koju prenosi njegova kamera toliko je upečatljiva, da niko ne bi povjerovao čovjeku koji bi došao i rekao da se stvari nijesu odvijale na takav način. Čovjek bi prije ostao uz Gilićevu kameru koja laže, nego uz stvarnost koja je u pravu. Zbog toga je tužna Gilićeva ćutnja i njegov talenat skriven „gvozdenom zavjesom“, ali i režiserov rodni grad, u kojem samo šačica ljudi zna da njihovog sugrađanina ostatak svijeta svrstava na listu sa velikanima filma kao što su Andrej Tarkovski i Orson Vels.
(Izvor:Pobjeda)
