Možda biste kazali da je to bilo na posljednjem godišnjem odmoru ili kada ste otišli na more ili selo. Naravno, možda ćete i sada dati sličan odgovor, ali je sada ključna razlika u tome da je osjećaj udaljenosti zapravo sposobnost odrediti vrijeme koje nije rezervirano za posao.

Uspon interneta i brojnih uređaja preko kojih možemo pristupiti internetu istovremeno nas je osnažio i oslabio. Teško se sjetiti vremena kada nismo svi bili tako povezani. Ipak, nije tako davno bilo kada je stalni pristup informacijama i drugim ljudima, koji sada uzimamo zdravo za gotovo, bio daleko od uobičajenog. Takav napredak, ne samo da je dramatično promijenio tempo života, već i samo strukturu naše neurologije.

Ove seizmičke tehnološke promjene svakako osvjetljavaju položaj u kojem se trenutno nalazimo. Prošlogodišnjim istraživanjem agencije Gallup je utvrđeno da je u razgovoru sa skoro svakim radnim kolegom ili poznanikom problem u pronalasku i održavanju fokusa dok se širom svijeta povećava nivo stresa i sagorijevanja (burnouta).

Shodno tome, potrebno se na trenutak vratiti u vrijeme prije uspona interneta i uređaja koji su nam uvijek pri ruci. Zapravo, samo osvrtom na prošlost moguće je zaista procijeniti koliko su se stvari promijenile. Nekada smo živjeli bez "cijelog svijeta u džepu", a mogućnost pristupa bilo kome, bilo gdje, bez obzira koliko daleko, bilo je nešto što je rezervirano samo za naučno-fantastičnu viziju budućnosti.

U vremenu prije interneta i pametnih mobitela su štampane karte, mape, bile jedini način da se iscrta trasa putovanja do novog mjesta, a najbolji način da dođete do nekoga bio je da ga telefonski pozovete i nadate se da je tu. Takva sjećanja mogu izazvati nostalgiju, ali vrlo malo nas bi se odlučilo vratiti u takva vremena. Svijet kakav je trenutno je beskrajno drugačiji i povezaniji.

Prije je naša sposobnost da dopremo do drugih često bila nesigurna i ovisna o rutini. Tolike aktivnosti koje sada možemo izvršiti pritiskom na dugme nekada su zahtijevale veći nivo namjere i posvećenosti. Bez pretraživača, upoznavanje s novom stvari je zahtijevalo nabavku knjige ili edukaciju. Ostati u kontaktu s prijateljem u inostranstvu značilo je dugo pisanje pisama i koordinaciju vremenskih zona. To je na mnogo načina tražilo više predviđanja i pažnje.

Sigurno je da bi vam bilo oprošteno ako mislite da će se u mozgu osloboditi prostor za mnogo važnije stvari kako spomenute i druge aktivnosti budu bivale lakše. No, vjerovatno ćete shvatiti da to nije slučaj. Razlozi za to su višestruki, a jedan od ključnih razloga jeste sklonost ka reaktivnosti na radnom mjestu.

Ljudska bića su reaktivna vrsta. Dobitnik Nobelove nagrade, psiholog Daniel Kahneman je autor knjige "Misliti, brzo i sporo (Thinking, Fast and Slow)". Naime, on smatra da postoje dva ključna kognitivna sistema koja pokreću naše razmišljanje i način na koji donosimo odluke.

Prvi sistem (Sistem 1) je instinktivan, emocionalan i brz. Suprotno tome, drugi sistem (Sistem 2) je strateški i metodičniji u svom funkcioniranju ili drugim riječima spor. Prema Kahnemanu, iako smo sposobni da razmišljamo s oba sistema, i idealno bi bilo na radnom mjestu mozak usmjeriti na drugi sistem, neizbježno se vraćamo na zamke prvog sistema.

To nigdje nije jasnije nego u načinima na koje je tehnologija ušla u moderni svijet rada. Umjesto da naš rad učinimo učinkovitijim i da komuniciramo na vrijeme, većina nas sada osjeća da je pod stresom i da je preopterećeniji nego ikada prije. No, to nije bio neizbježan ishod tehnološkog razvoja.

Čini se da smo nesavjesno dopustili tehnologiji da poveća stres, a ne da ga oslobodi. Međutim, dobra vijest jeste da je svijest o uslovima koji su doveli do toga prvi korak ka njenoj promjeni. Naravno, ovo ne znači da je Sistem 1 u potpunosti ili inherentno loš jer on u mozgu funkcionira kao prečica.

Sistem 1 nam omogućava da sačuvamo mentalnu energiju kada se bavimo poznatim obrascima i učinkovito reagujemo kada smo suočeni sa situacijom koja zahtijeva reakciju, a ne razmišljanje - ne želite biti metodični kada odlučujete kako reagirati kada prema vama ide automobil s mogućnošću da vas udari.

Ipak, većina nas se bliže identificira sa Sistemom 2 koji podrazumijeva da se razmisli šta uraditi, pa onda nešto uraditi. To je slučaj uprkos tome što češće radimo prema Sistemu 1. Kada sagledamo višestruke promjene radnog okruženja, koje su se dogodile u posljednje vrijeme, možemo primijetiti da je Sistem 1 prevladao u našem prihvatanju tehnologije na radnom mjestu.

Loša strana ovakvog načina rada je ogroman porast stresa i sagorijevanja u svakodnevnom životu. Ovo nije važno samo zbog lične dobrobiti, već i zbog toga što ovo utječe na ukupnu produktivnost kompanija. Drugim riječima, svima je u interesu da promijenimo ovakvo stanje i pronađemo način da ponovo uspostavimo ravnotežu koju smo izgubili na radnom mjestu, piše portal Big Think.

Izvor:Klix.ba