Osjetio sam jak bol s desne strane vrata, a onda krajičkom oka vidio da je to strijela, jer nisam uočio samostrijel koji je bio u kesi - kaže u ekskluzivnoj ispovijesti za Kurir žandarm Miloš Jevremović (34), koji je tog 29. juna u samoodbrani usmrtio Salahudina (rođenog kao Miloš) Žujovića iz Mladenovca, vehabiju konvertita, tokom pokušaja terorističkog napada na Ambasadu Izraela u Beogradu.

Prolazimo kroz rampu koja vodi među uvijek spremne da idu gdje je "gusto". Takvi bijehu još prije 164 godine, kad ih osnova knez Mihailo, a takvi su i danas momci ove posebne jedinice MUP, koja je 2001. vratila slavni naziv - Žandarmerija. Spremni su bili i te subote 29. juna.

Rođeni Beograđanin, koji u krvi nosi ovaj poziv, jer čukundeda mu beše žandarm, a deda milicioner, krenuo je na posao kao i svaki dan. Nije ni slutio da će doživjeti nešto što mnoge kolege ni za čitav vijek ne iskuse.

Popio sam kafu, djeca su već bila budna, iako je bilo baš rano. Sinu su bile dvije i po godine, ćerkica je imala osam mjeseci. Pozdravljam se sa ženom i djecom i odlazim na posao - priča Jevremović, koji je još na bolovanju, te na intervju u komandu Žandarmerije dolazi u civilu.

Sad je malo drugačije nego prije svega, ali dobro je, ona se već povratila. A ja uvijek gledam šta se dešava oko nas, to je profesionalna deformacija - kaže.

S kolegama se dogovara da tog dana bude u kućici obezbjeđenja iza zgrade ambasade. Raskrsnica ulica Majora Jagodića i Mladena Stojanovića.

Negdje oko 11 sati prilazi mi mlađi muškarac, nepoznat. Otvaram vrata i pitam ga da li mu treba neka pomoć. Nije mi bio sumnjiv, često nam ljudi prilaze da se raspitaju kako da nađu nešto. Jeste imao neku malo dužu bradu i nosio hiruršku masku, ali normalno obučen. Na čudnom srpskom jeziku pitao me je za muzej koji je u blizini, a koji je nedavno otvoren. Mislio sam da je stranac. Kad sam mu odgovorio da muzej ne radi, kao i da vjerovatno može onlajn da zakaže posjetu, zahvalio je i udaljio se - priča Jevremović, pa nastavlja:

Nakon dva-tri minuta uočio sam da opet prilazi kućici, ali ovaj put u ruci drži bijelu kesu. Tad mi je postao sumnjiv. Otvorio sam vrata i pitao ga da li mu treba još neka pomoć. Međutim, podigao je kesu i kroz nju, sa razdaljine od oko metar, metar i po, ispalio tu strijelu. U tom momentu nisam vidio da je samostrijel jer je bio u kesi. Osjetio sam jak bol sa desne strane vrata i perifernim vidom uočio strijelu u vratu. A i doživio šok. Ti sekundi su nešto što, nadam se, u životu niko neće doživjeti. Adrenalin se podigao, kroz glavu su mi prošla djeca, žena, porodica. Ali odmah sam ispoštovao procedure.

Vezom javlja kolegama u drugim kućicama da je pogođen, da mu treba pomoć. On ostaje u kućici, vrata su se zatvorila. Strijela je u vratu.

Kad sam dobio hitac, stao sam, pokušao da dišem. I kad sam osjetio da mogu da dišem i da funkcionišem, zahvaljujući obuci kroz koje prolazimo u Žandarmeriji, znao sam da ne treba da vadim strijelu iz vrata, strano tijelo se ne vadi - kazuje.

Napadača u tom momentu nema u vidokrugu.

Međutim, po javljanju kolegama uočio sam kako ponovo prilazi vratima i u ruci nosi samostrijel uperen u mene. U tom momentu su ispunjeni svi uslovi naše procedure da upotrebimo vatreno oružje i odbijemo napad. Odgurnuo sam jako vrata, on se zateturao i u nekom polusjedećem položaju opet u mene uperio samostrijel, nakon čega sam uspio da odbijem napad. Prvi put u životu sam upotrebio vatreno oružje na zadatku, nadam se da nikad više neću - veli.

Stiže i kolega koji, kako ističe, takođe ispunjava sve propise:

Sklanja samostrijel pokušavajući da mi pomogne. Javljeno je kolegama da je potrebna pomoć. Čekam Hitnu. Naravno, uplašio sam se za svoj život, ali sam i osjećao da sam jak, da ne gubim snagu. Tada sam shvatio i da je situacija mogla da bude skroz drugačija - da nisam uspio da odbijem napad, mogao je da mi ugrozi život, domogne se mog oružja i ugrozi život kolega u obezbjeđenju ambasade, kao i ljudi u okolini.

Odmalena sam želio da postanem pripadnik jedne ovako ozbiljne jedinice i, na svu sreću, uspio sam da završim školu, sve obuke i dril i budem u Žandarmeriji. A imam i dugu porodičnu tradiciju. Čukundeda je bio žandarm u Beogradu, djeda godinama u miliciji. Bio je i na promociji moje klase, što mi je posebno značilo - priča.

Brzo je stigla i Hitna pomoć.

U Urgentnom centru su me prvo odvezli na skener, što je bilo malo komplikovano, pošto nisam mogao da legnem normalno zbog strijele i opterećenja vratnih žila i mišića, pa sam morao da budem u polusjedećem položaju. Na snimku je izgledalo kao da je strijela već u karotidi (krvni sud) i morali su, a to bi bolje objasnili ljekari, da urade i intervenciju preko krvnog suda noge, za svaki slučaj. Doktor mi je nakon operacije rekao: "Da sam vježbao da gađam, ne bih uspio da ovako postavim tu strijelu", jer se ispostavilo da je za dva milimetra promašila karotidu i bila samo u mišiću. Bog me je pogledao, stvarno sam imao mnogo sreće.