Jana ima 8 godina. Na Evropskom Prvenstvu u šahu je osvojila 10. mesto, odmah nakon ekipe od 10 Ruskinja. Sad, razlika je u tome što Ruskinje već 4 godine svakodnevno vježbaju s ličnim trenerom, a Jana par puta nedjeljno ode na trening u školicu šaha u svojoj školi iz jednog Beogradskog predgrađa.
Igor Rakić je na sajtu “Intelektualne vještine” napisao priču o ovoj djevojčici. Prenosimo vam je:
“Ne pišem ovo da bih govorio o tome koliko je Jana sjajna, nego koliko veliki problem ima ona, ali i ostala darovita djeca, koja su, htjeli mi to da priznamo ili ne, djeca s posebnim potrebama, samo s druge strane u odnosu na djecu sa nižim stepenom inteligencije. O čemu je riječ?
Znate, Jana kao darovito dijete nikada neće imati rezultate kao talentovana, ali ne i darovita djaca iz Rusije. Zašto? Zbog treninga. Zbog sistema koji je napravljen da njeguje osrednjost. Par mjeseci nakon početka igranja, s Janom više niko u školi nije htio da igra. Trener, genije je roditeljima priznao da Jana malo pauzira i da sačeka, da odmori, da bi je druga djeca malo stigla!
Oni su željeli da istraju i obezbjedili su joj učešće na desetinama turnira s raznim kategorijama – starijom djecom, odraslima, pa čak i penzionerima, koje je većinom matirala u nekoliko poteza. (Digresija: interesantno je da Jana igra brzopotezni šah u kojem za jedan potez imaš par sekundi… Fenomenalno). Spremajući se za evropsko prvenstvo, ova plavokosa, stidljiva djevojčica podijelila je magdan s jednim dječakom od 17 godina visokom 1,80. Kada ga je “izula” za 9 minuta, pitala ga je koliko godina ima. Izvinila mu se jer ga je pobijedila, zato što nije znala koliko je stariji.
Sa evropskog prvenstva vratila se s punom sveskom. Uspjela je da popiše poteze Ruskinja koje igraju brzinom munje i koje su je pobjeđivale. Nakon nekoliko partija ona je ukapirala paterne i popisala ih, donijela svom treneru koji ju je gledao s nevjericom, pokazujući mu u čemu su griješili dok su vežbali.
Ja znam da prava darovitost nađe put do realnosti i da ona ljudima koje “zaposjeda” predstavlja neopisivu kreativnu bol koja može da se zadovolji samo ako se ostvari. Ali, šta bi bilo ako bismo, na koliko kao društvo bili materijalno siromašni, našli način da čujemo roditelje koji imaju takvu djecu. Šta ako bismo mogli samo da ih promovišemo kao izvanredne pojedince koji postižu čudesne rezultate.
I to bi, za početak bio dovoljan vjetar u leđa, jer tih 0.03% ljudi koliko ih otprilike ima u jednom društvu su oni koji imaju potencijal da promijene svijet. Ako Srbija ima 1.500.000 dece – to znači da trenutno među nama živi 900 djece koja imaju sposobnost da promijene svijet. Njima su stvari nezamislive većini ljudi logične i jednostavne.
Elem, oni će u svakom slučaju postati vrhunski u nečemu. Sad, da li će biti automehaničari ili kvantnimehaničari zavisi od nas kao njihovog okruženja. Ukoliko za početak budemo samo pričali o njima, razvićemo svijest i emocije, više ljudi će o tome pričati, shvataće važnost natprosečnih, ideje će se roditi, neko će pokrenuti akciju, a akcija će dati razultate. Ovo je moj doprinost toj ideji, bar za ovo nedjeljno jutro.
Um i tijelo čine cjelinu – ako mijenjamo stvarnost, treba prvo da promijenimo svoje razmišljanje.”
(Telegraf)
