Marija ima 16 godina i živi u malom mjestu u unutrašnjosti, sa roditeljima i šestoro braće i sestara. Radi sezonske poslove, a školu je napustila da bi čuvala mlađu djecu.
Otac ju je potom odveo u Njemačku kod rođake, koju nije poznavala. Obavljala je kućne poslove i brinula o dvoje djece. Bila je zatvorena u stanu, a izlazila je samo do prodavnice. Kasnije je saznala da je otac imao dogovor sa tom ženom da mu ona šalje novac svakog mjeseca kao nadoknadu za ćerkin rad.
Kad je novac prestao da stiže, otac je prijavio policiji Marijin nestanak. U Centru za zaštitu žrtava trgovine ljudima, do kojih je stigao Marijin slučaj, kažu da je ovo čest metod, korišćen i prilikom prodaje radi udaje, kada su djevojke nekoliko puta prodavane, a roditelji uzimali novac.
Otac je iskoristio zdravstveno stanje majke da ubijedi Mariju da se vrati kući na nekoliko dana. Kada je djevojčica ušla u Srbiju, reagovala je policija. Zbog sumnje na trgovinu ljudima obaviješten je Centar za zaštitu žrtava trgovine. Otac je zadržan u policiji, a Marija smještena u prihvatilište.
To je drugi slučaj trgovine ljudima zbog radne eksploatacije žena, koji je Centar registrovao u poslednje dvije godine. Prvi je prijavila prošle godine dvadesetogodišnja Ana, dijete razvedenih roditelja, bez završene srednje škole. Živjela je sa najboljom drugaricom u iznajmljenom stanu u unutrašnjosti. Morala je sama da obezbijedi novac za stan, hranu, odjeću... Uglavnom je bila bez posla, pa je odlazila u inostranstvo i radila kao konobarica.
U Italiju je krenula u novembru 2011, po prethodnom dogovoru sa ljudima koji su imali kafanu. Dogovorila se sa vlasnicom da će biti konobarica, da će imati hranu, smještaj i dnevnicu od 20 franaka. Pošto je krenula na novi posao prije nego što su protekla tri mjeseca od prethodnog odlaska, njen rad je faktički bio nelegalan.
Dvadeset žrtava
Ove godine Centar je identifikovao 20 žrtava trgovine ljudima zbog radne eksploatacije, od kojih je jedna žena terana na prinudni rad u domaćinstvu, a lane 12 žrtava, od kojih je jedna bila maloljetna.
U toj porodici radila je 19 dana sve. Pobjegla je u strahu od gazde koji je, najčešće pijan, kad god gazdarica ode iz kuće, lupao na njena vrata. Momak kog je upoznala u kafani pronašao joj je novi posao u lokalu u drugom gradu. Nova gazdarica obećala joj je stan, hranu, radno vrijeme od 17 do 5 časova ujutro i dnevnicu od 40 evra. Prvih mjesec dana sve je teklo po dogovoru, a onda je vlasnica insistirala da Ana s gostima ispija pića, najskuplja, da dozvoli mušterijama da je diraju...
U lokalu je radio i Mišel, koji je nadgledao zaposlene. On ju je pratio kad god bi izašla. Jednom je krenula da se vidi sa dečkom, a Mišel ju je prijavio gazdarici koja ju je pretukla. Tekla joj je krv iz nosa i iz usta. Upozorila ju je da zarađeni novac ne smije da troši na drugim mjestima već samo u kafani. Fizički ju je napala kad je odbila da popije piće sa mušterijom jer se osjećala loše.
Posle tri mjeseca uspjela je da pobjegne i nađe posao u sportskoj kladionici. Tu joj je bilo dobro dok je nije otkrila policija i deportovala u Srbiju.
- Na porast žrtava radne eksploatacije utiču siromaštvo i nezaposlenost. Mnogi ljudi koji su izdržavali porodice su bez posla i odlučuju se na rizičnije poteze. To koriste posrednici. Obećavaju dobre plate, smještaj, radne dozvole i vize za inostranstvo, a onda rade više od 12 sati dnevno, bez slobodnog dana, u nehumanim uslovima, sa neredovnim obrocima, i maltretiraju ih. Često za sobom u Srbiji ostavljaju porodicu, koja je takođe bez novca za život i zadužuje se kod zelenaša - objašnjava Marko Šijan iz Centra.
(Izvor:vecernje novosti)
