Milenijumima je korišćen u različitim kulturama kao najdjelotvorniji prirodni lijek za najrazličitije bolesti. Iako mu je pradomovina srednja Azija, veoma su ga cijenili i dobro poznavali stari Hindusi, Grci i Rimljani.
U našoj tradicionalnoj medicini bijeli luk zauzima posebno mjesto, njegov značaj je potvrdila i zvanična medicina sredinom prošlog vijeka. Sadrži više od 200 biološki aktivnih materija, smještenih najviše u njegovoj lukovici. Najviše ima eteričnih ulja, vitamina A, B1, B2 i C, od minerala kalijuma, gvožđa, sumpora, joda, kalcijuma, fosfora, selena, kao i amino-kisjeline, enzime, polioze poput insulina, adenozin i alicin. Svi sastojci su u koncentrovanom obliku, tako da je ljekovit i u minimalnim količinama.
Naučno je dokazano da adenozin iz ove biljke spriječava stvaranje krvnih ugrušaka, dok organske komponente koje sadrže sumpor, smanjuju holesterol i preventivno spriječavaju razvoj malignih bolesti. Potvrđeno je i da širi krvne sudove, naročito periferne, ali i glavne, očiju i nogu. Ovo je značajno za pojedine vrste glavobolja, bolne grčeve u potkoljenicama koji se javljaju kod starijih ljudi čak i nakon kraćih šetnji.
Potvrđeno je i da snižava krvni pritisak za pet do deset posto, normalizuje ubrzan rad srca, poboljšava rad krvnih sudova, čini ih elastičnijim i "hrani" srčani mišić. Pospješuje varenje i rad želuca, podstiče rad jetre, bubrega i prostate, a pomaže i u liječenju različitih plućnih oboljenja.
Izrazito je djelotvoran u liječenju gripa i bronhitisa, zbog čega ga u Rusiji zovu i prirodni penicilin. Poznavaoci ruske narodne medicine savjetuju da se čen do dva bijelog luka pojede prije nego što virus gripa "napadne" organizam, odnosno čim se osjeti bol u grlu ili drugi simptom koji najavljuje prehladu. Njegova djelotvornost je dokazana i kod herpesa i kvasnih gljivica kao što je kandida albikans.
Stari mudraci su prije nekoliko vijekova primjetili da bijeli luk podstiče misaone procese, jer obezbjeđuje organizmu neophodne materije koje utiču na mozak. Najznačajniji je sumpor, koji je zaslužan za neprijatan dah koliko i za ljekovitost ove namirnice.
Karakterističan miris, zbog kojeg mnogi izbjegavaju da ga jedu, vrlo je blag dok se čen ne otvori. Tek tada se oslobađa ljuta aroma, koja se iz organizma u potpunosti eliminiše tek nakon 72 časa i to preko pluća. Ali bez obzira na to, bijeli luk nikako ne bi trebalo zapostavljati. Naročito u zimskim danima, kada virusi kreću u pohod.
