Često ne postoji neka jasno vidljiva posljedica klijentovog pogrešnog ponašanja. U tim slučajevima objašnjavamo klijentu da se njegova kazna sastoji u tome što je sebe razočarao, tj. što nije uspio da živi po svojim standardima.
Nisu li neuspjeh na nekom važnom životnom polju i odsustvo zadovoljstva koje ga prati veoma bolne posljedice? Nije li to dovoljna kazna?
Jedan broj osoba je izrazito religiozan i takve osobe su prijemčivije za osjećanje krvice u situacijama kada počine neko pogrešno djelo. Tipičan primjer predstavlja žena koja je počinila preljubu. Rekla je to svom svešteniku i iako se zarekla da to neće više nikad uraditi, on ju je javno osudio tokom službe i rekao joj da se više nikada ne vraća u njegovu crkvu. Ona je, razumljivo, bila preplavljena osećanjem krivice i bila je uvjerena da je jedna potpuno zla osoba koja zaslužuje pakao i najstrašniju kaznu. Tokom psihoterapijskog procesa bila je u stanju da shvati da Isus nije tako uskogrud kao sveštenik i da smo pred Bogom svi jednaki. Shvatila je da je i ona kao i svi mi, ljudsko biće, i da su greške dio naše prirode. Onaj ko nas je stvarao je svjestan činjenice da smo sačinjeni i od dobrih i od loših osobina te je gotovo nemoguće da zbog jednog počinjenog grijeha postanete zauvjek grešnik.
Samoosuđivanje nakon počinjene greške je nepotrebno zato što je dovoljna kazna saznanje da je prekršeno jedno od ličnih važnih pravila. Nije li dovoljno razočarenje za ženu koja je prevarila muža to što više sebe ne može smatrati vjernom ženom? Vjerujem da ćete se složiti da nema potrebe da sebe i osudi.
Nije rijetkost da ljudi sebe proglašavaju prokletim zbog učinjene greške. Neki ljudi prestanu odlaziti u crkvu jer smatraju da zaslužuju pakao zbog pogrešnog postupka, zbog izrečene laži, zabranjene ljubavi, ispoljene ljutnje prema bliskoj osobi itd.
Koja je logika izbjegavati crkvu, kada sveštenik zna da ste griješili, vi znate da ste počinili grijeh i vaši poznanici znaju za to?
Čini se logičnijim da osobe koje su vjernici razmišljaju da je njihov grijeh isti kao i grijeh drugih ljudi. Ako razmišljamo iz pozicije osobe koja je vjernik, a ljude na zemlji posmatramo kao Božiju djecu, nije li onda umreženo razmišljanje da Bog voli svu djecu uprkos njihovom lošem ponašanju?
Isus vjerovatno misli da je vaš grijeh isti kao i grijeh vaše djece kada se loše ponašaju. Vi se osjećate nesrećni tada, zar ne, ali ih još uvek volite uprkos njihovom lošem ponašanju. Ne biste želeli da se oni osećaju krivim čitavog života i da odu od kuće, zar ne? Željeli biste da se osjećaju voljenim, ali da prestanu da rade to što rade.
Teško da mogu povjerovati da Bog u koga vjerujete želi da napustite crkvu zbog vaše greške više nego što biste vi željeli da vaša djeca napuste kuću kada se ne ponašaju kako treba.
U ovom članku nismo dotakli neka važna filozofska pitanja: ideju da je čovjeku prije potreban Božji oproštaj, nego njegov sopstveni i ideju o postojanju nadprirodne sile od koje je čovijek zavistan i kojoj je podložan.
(Izvor:Žena Sam Ja)
