Što se tiče raznih „estradnih senzacija“, razvoda i prepucavanja preko medija, sedam dana iza nas bilo je relativno mirno. Sigurno su neki pokušavali da skrenu pažnju na sebe monolozima u kojima dominira hvalospjev . Danas je to bar lako. Lako je biti „poznat i prepoznatljiv“ po „oštrom jeziku“ i tako opstajati godinama. Bože moj, ima onih koji se klovnova plaše, ali veliku većinu klovnovi svojim improvizacijama zabavljaju, ali onaj pravi klovn iz cirkusa umije bar da žonglira...

Teško je opstati i biti prepoznatljiv po kvalitetu, radu na sebi. Kada se bavite javnim poslom posljednju riječ daje narod. Nisam ponosna na to što su moje pjesme bez ikakvog pitanja obrađene u drugim zemljama, jer cijenim originalnost. Ponosna sam na vesele i drage ljude koji horski pjevaju sa mnom na mojim nastupima, koji žele da znaju kakva sam i van scene, ponosna sam na te ljude jer u meni ne vide osobu koja stalno poziva na nekakav revolt, bunt – ponosna sam jer sam shvaćena i prihvaćena, baš takva kakva jesam! Ni jednog momenta se nisam osjetila da pripadam negdje drugo, a ne ovdje, jer one noći 2002. godine na festivalu „Moravski biseri“ meni je nagradu dala publika. Tada sam znala ono što znam i sada, da je publika ta koja uvijek presudi i nadjača svaki mogući žiri. I prije toga, i dan danas ja riječ dajem njima, publici, a na mojim nastupima oni nisu nikakav žiri, već divni i nasmijani ljudi koji se vesele uz pjesmu i muziku! Zašto bih ja njima uskratila to tako što bih u svakoj čorbi bila zaprška, a samim tim izgubila sebe?!

Granice se ne pomjeraju mržnjom i osuđivanjem, granice nestaju uz osmjeh, ljubav i pjesmu. Još uvijek pod utiscima sa nastupa koji je iza mene spremam se da stanem pred svoju dragu publiku u Rijeci, da zajedno napravimo još jednu dobru žurku! Poslije toga otići ću dalje, tamo gdje me traže, uvijek se rado vraćajući tamo gdje žele opet i opet da pjevam uživo uz pratnju svog benda! Da li ću oboriti nečiji rekord, da li će moj nastup biti posjećeniji od nastupa nekog mog kolege – ja se ne takmičim sa drugima, meni svaki novi dan predstavlja izazov, na meni je da budem danas bolja nego juče, u svakom smislu. Na meti sam onih koji me izuzetno vole, do granica opsjednutosti, upravo onih koji u neuspjelom pokušaju da uhvate tonalitet pjesme rađe se hvataju za moje ime, pa me zamrze. Znamo šta je mržnja. Čovjek mrzi onog kog se plaši, mrzi onog za kog je umislio da ga ugrožava. Mržnja je deformisana ljubav. Ravnodušnost je već savim druga priča u kojoj prosto ne vidite i ne obazirete se na lik i djelo onog prema kom nemate nikakva osjećanja... I, šta smo zaključili: mržnja prema osobi koja vam nije učinila nažao je prosto izuzetna želja da budete ta osoba. Iza te sujete i ljubomore se ipak krije ljubav.

Dani iza nas podsjetili su nas na jedan svirep zločin. 2012. godine javnost je šokirala vijest o ubistvu manekenke Vladislave Červenko. Djevojka od tek 25 godina pretučena je na smrt. Ovaj zločin počinio je Darijan Musić i osuđen je na 35 godina zatvora. Svi su bili ogorčeni kada je prije nekoliko dana objavljeno da se ukida presuda Apelacionog suda i da se postupak vraća na početak. Porodica ove nesrećne djevojke, koju je Musić zavio u crno, neutješna zbog gubitka svoje Vladislave, zbog ukidanja presude ubice protestovala je ispred novosadske Palate pravde. Po drugi put ovi ljudi prolaze veliku bol i tugu. Saosjećam sa njima, počinilac mora biti najstrožije kažnjen! Kakvi se to “propusti u suđenju” pominju, šta još treba pored toga što je Musić brutalno ubio Vladislavu! Protestu porodice Červenko pridružiile su se i porodice čiji su članovi ubijeni u zločinima koji su u proteklom periodu potresali Novi Sad, kao i roditelji nastradalih u požaru u diskoteci "Kontrast". Rane ovih ljudi zbog velikog gubitka nikad neće biti zaliječene, ali zaslužuju pravdu!

Proteklih sedam dana mogli smo da pročitamo razne naslove, baš i o onim „milionerima“ koji ne plaćaju račune za grijanje, al to su nebitne teme, sigurna sam da će država omogućiti plaćanje u nekoliko fiksnih rata... Bilo je i naslova da sam pala u nesvijest u teretani. Jesam temperamentna, ali nisam brzopleta, jesam iskrena ali ne i ishitrena, svoje zdravlje nikad ne bih ugrozila. Doduše pala sam u nesvijest onog momenta kada sam ugledala čovjeka koji je danas moj suprug. Brzo sam došla sebi i bacila mu se u naručje! Sposoban, prizeman i razuman – uvijek je tu za mene.

Ne brinu mene pojedinci koji improvizuju ne bi li dobili naslovnu stranu, na kojima odavno nisu, dobro, bude makar naslov na internet portalima, onim novim, čiji je rok trajanja, mjereno u danima, ravno njihovoj posjećenosti... ne brinu mene ni inostrane karijere onih od kojih i ptice beže kad puste svoj glas... Mene zanima i brine ono što se dešava u društvu u kom živimo.

Prije nekoliko dana dogodilo se nešto što je bacilo u sjenku one „estradne senzacije“ sa početka priče. Jednom je politika podijelila ljude, u plamenu su gorjeli domovi dok su se pravile neke nove mape. Prošlo je to onako kako je prošlo, sa kobnim posljedicama, tugom... Kažu da je noćna mora političke elite da se narod ujedini protiv njih. Došao je dan kada se nije gledala vjerska, nacionalna ili bilo kakva druga pripadnost.

Došao je dan kada su ljudi izašli na ulice tražeći svoja osnovna prava. Brzo su se internetom širile slike iz Bosne i Hercegovine, iz zemlje koja je dvije decenije u nazad pisala tužnu priču ratnih sukoba. Loša ekonomska situacija, siromaštvo, ukidanje radnih mjesta izmamilo je na ulice i muškarce i žene, i mlade i stare i zaposlene i nezaposlene. Ljudi koji prosto nisu u mogućnosti da čekaju na obećanja, kojima je juče prošlo i ne znaju od čega će sutra da kupe hleb i mlijeko izašli su na ulice sa pitanjem u vezi svoje egzistencije! Plodan je i rodan naš Balkan, plodna je zemlja, tu su rudna bogatstva, a sve stoji, zašto? Ljudi poznati kao dobri domaćini, vrijedni, radni, sa transparentima šetaju ulicama – zašto? Prosto traže odgovore, žele da žive od svog rada – pošteno i dostojanstveno!

Pojaviće se teorije zavjere da su ovi protesti sa sasvim drugom namjerom. Narod svjedoči o vremenu u kom živi. Bez zavjere, bez ikakve teorije, priča je jasna: upravo oni koji su ostali bez posla, oni koji imaju posao a minimalne plate, upravo oni kojima se ne uplaćuju doprinosi ni zdrastveno osiguranje žele samo normalan život i pitaju se kada će to vrijeme doći!

Na izborima biramo one koji će da nas vode, obećanja su slatka a realnost ispadne gorka. Ono najgore što može da se desi je da se izgubi kontrola, a kad se izgubi kontrola kočnice ne funkcionišu.

Da, ljubav pokreće čovjeka u svim sferama života, čini ga hrabrim, čini ga borcem do onog momenta kad naiđe na zid iza kog ne vidi, a koji ne može da sruši. Zna čovjek da bude nestrpljiv. Zid negdje počinje, negdje se završava, samo treba pažljivo osmotriti. Neki neće da osmotre, stanu pred njim, gnjev ih obuzme zbog te prepreke i tad nastupi mržnja.

I MOLIM VAS SVE, PRAZAN SMS NA 2205, POMOZIMO MALENOJ UNI SAVIĆ DA ŽIVI!