Oni su iskreno uvjereni u svoju kompetentnost i nesposobni da prepoznaju ne samo sopstvene propuste i greške, već i tuđu istinsku kompetentnost.
Znam da ništa ne znam – rekao je mudri Sokrat prije skoro 2000 godine. I danas su oni najobrazovaniji, najinteligentniji, najsposobniji među nama spremni da se poistovjete sa ovim stavom, jer upravo zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo – svjesni su koliko toga još ne znaju.
Nasuprot njima – a u psihologiji je to odnedavno i naučno dokazano – postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni su da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni laici, a osim što nisu u stanju da sagledaju svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni da prepoznaju tu kompetentnost kod drugih. Iako nam je ovaj fenomen svima poznat iz bližeg ili šireg okruženja, iz škole, porodice, s posla ili s malih ekrana – prvi put je zvanično definisan i istražen 1999. godine kada su psiholozi Dejvid Daning i Džastin Kruger sa Kornel univerziteta u Americi objavili rad o tome u Žurnalu psihologije ličnosti i društva, te je po njima dobio naziv Daning-Krugerov efekat.
Pomenuti psiholozi su za ovaj rad dobili Ig Nobelovu nagradu (američka parodija na godišnju nagradu Nobelovog instituta), mnogi smatraju – zasluženo.
Osobe sa Daning-Krugerovim efektom prepoznaju se najčešće po tome što u društvu vode glavnu riječ, nameću svoje mišljenje bez obzira o kojoj se temi radi, donose sudove i odluke na osnovu netačnih, nepotpunih ili nevažnih podataka i nisu spremni da prihvate kritiku, odnosno mišljenje onih drugih, mnogo kompetentnijih.
Još je britanski filozof Bertran Rasel pisao: „Jedna od bolnih stvari našeg doba je da su oni koji se osjećaju sigurnim glupi, a oni koji imaju maštu i razumijevanje ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću.”
Zanimljivo je da je Dejvid Daning, socijalni psiholog, 1996. godine pratio dešavanja i napise u novinama povodom serije pljački banaka, čiji vinovnik je vrlo brzo uhvaćen. Osumnjičeni Artur Mekviler je bilo toliko samopouzdan i uvjeren da je njegov plan idealan, da nije preduzeo ni neke osnovne mjere predostrožnosti kako bi sakrio svoj identitet. Daning je bio zapanjen njegovim totalnim nedostatkom samokritičnosti i počeo je da se bavi ovim fenomenom.
U okviru svog istraživanja Daning i Kruger su testirali studente koji su loše znali gramatiku. „Mi smo vjerovali da oni treba da znaju da su loši u tome, i bili smo vrlo iznenađeni kada smo shvatili da oni misle, iskreno, da su dobri i da znaju gramatiku.” Hipoteza je testirana i nizom ekperimenata na Kornel univerzitetu, koje su imale za cilj da odrede samoprocjenu studenata u vještinama logičkog rezonovanja, gramatike i humora. Učesnici u ovom eksperimentu su značajno precijenili sopstveni učinak na testu i svoje mjesto u odnosu na druge studente.
Oni, koji su prema rezultatima testiranja bili na dnu liste – u najnižoj četvrtini – smatrali su da su bolji od bar 60 odsto svojih vršnjaka!
aning-Krugerova hipoteza počiva na sljedećim premisama:
- nekompetentne individue precjenjuju svoj nivo vještine
- nekompetentne individue ne umiju da prepoznaju vještinu u nekom drugom
- nekompetentne individue ne uspijevaju da primete ekstremnost svoje neadekvatnosti
- ukoliko mogu biti istrenirani da poboljšaju svoj nivo vještine, ove individue mogu da prepoznaju i priznaju svoj prethodni nedostatak vještine
(Magazin Viva)
Komentari