Iako se ljudima sa strane može činiti poprilično otrcano i bljutavo, zapravo postoji naučno objašnjenje za tepanje i slično ponašanje, a njegova osnova je, ni manje ni više nego, neurohemijske prirode, i povezuje se s prvim osjećanjima zadovoljstva i ispunjenja koje smo imali još u ranom djetinjstvu.

Nauka to objašnjava na sljedeći način: tepanjem i dječijim govorom se nesvjesno vraćamo u djetinjstvo, djelimično iz razloga jer je romantična veza biohemijski struktuirana na isti način kao i naši prvi doživljaj ljubavi još u ranom djetinjstvu – ljubav koju smo dobijali od naših roditelja.

Hemija u mozgu

Isti neurotransmiteri u mozgu su aktivni u oba scenarija, a za ove emocije su odgovorna tri hormona.

Dopamin je hormon koji u mozgu aktivira centar za nagrađivanje. Iz tog razloga, baš kao što to rade majka i dijete, parovi žele da provode što više vremena zajedno. Lučenje dopamina u ovakvim situacijama nam daje pozitivne osjećaje zadovoljstva, uzbuđenja, ushićenja, energiju i pojačan fokus i pažnju.

Fenilatilamin je odgovoran za fizičku ljubav među partnerima. U pitanju je “hemikalija ljubavi” koja kod parova indukuje iste one euforične osjećaje koje majka i dijete imaju jedno prema drugom.

Oksitocin nazivaju i “ljubavnim lijepkom”, hormonom koji spaja, i čini da se osjećamo zaštićeno i sigurno. U toku ranog života, luči se tokom dojenja, i razmijene fizičke nježnosti između djece i roditelja, poput ljubljenja i grljenja. U ljubavnim vezama, oksitocin se luči za vrijeme orgazma. Kad su majka i dijete razdvojeni, oboje mogu osjetiti snažnu čežnju jedno za drugim, baš kao i partneri u ljubavnim vezama.

U djetinjstvu, pojašnjavaju psiholozi, imamo univerzalnu potrebu da budemo bezuslovno prihvaćeni, a upravo su ljubavne veze mjesta na kojima tražimo ponovnu potvrdu takvog stanja i identiteta ličnosti koju će neko voljeti bezrezervno i prihvatiti je bez ikakve kritike.

U vezi težimo ka tome da se ponovo osjećamo voljeno i prihvaćeno kao nikad ranije, odnosno, kao nikad nakon djetinjstva. I ovo se, dodaju psiholozi, ne odnosi samo na trenutni osjećaj, nego i strah od toga da ćemo biti ostavljeni i napušteni, najveću noćnu moru svakog djeteta.

Dakle, tepanje i dječiji govor mogu zvučati spontano, ali na jednom dubljem, podsvjesnom nivou, radi se o nesvjesnoj strategiji da osobu kojoj tepamo “ubijedimo” u iste one emocije koje mi gajimo prema njoj, tražeći potvrdu i odobravanje.

(Klix.ba)