Oni vjeruju da će njihova tehnika, koja je prilično uspješno testirana na 24 studenta, pomoći istražiteljima da utvrde da li osumnjičeni nešto zna o mjestu zločina, čak i ako negira da je bio tamo, da li je ikada vidio lice ubijene osobe, pa čak i kancelariju u kojoj je radila.

Naučnici su studentima prikačili kamere koje su snimale svaku aktivnost tokom četiri sata, tj. mjesta na kojima su bili, osobe s kojima su razgovarali, sve u svemu, rutinske događaje koje čine najveći dio našeg života.

Nakon toga su pregledali snimke u laboratoriji i registrovali mjesta koja su studenti posjetili (npr. prodavnica ili pozorište).

Sjutradan su pozvali studente u laboratoriju, podijelili ih u dvije grupe i prikačili na EEG. Jednoj grupi su prikazivali prizore za koje je kamera pokazala da su ih lično vidjeli, a onda i scene koje nijesu vidjeli. Drugoj polovini su prikazali samo prizore koje nijesu vidjeli.

Rezultat? Moždani talasi su bili znatno aktivniji kada bi vidjeli prizore iz porodice ili poznate stvari nego kada bi im prikazali irelevatne scene, dok kod grupe od 12 studenata kojima su prikazane samo irelevantne scene nije bilo značajnijih promjena.

Prema tome, kada osumnjičeni vidi ključni dokaz za koji poriče da ga je vidio, neće moći da kontroliše intenzitet moždanih talasa ukoliko laže.

Iako metoda može da ukaže na to da li je osumnjičeni kriv ili nevin, naučnici upozoravaju da su prilike u stvarnom svijetu drugačije nego u kontrolisanom naučnom eksperimentu.

Počinioci krivičnih djela nasilja često su pod dejstvom alkohola ili droga, pa možda neće tačno znati šta su vidjeli. Osim toga, učesnici eksperimenta testirani su jedan dan nakon što su snimci zabilježeni, dok u stvarnom životu često prođu i godine prije nego što će osumnjičeni biti saslušan.

(CdM)