Trusno tlo ovdje nije samo metaforički pojam, zbog činjenica da su ratovi i mnoge vojske ovuda prolazile, nego je i bukvalno tako. Cijelo selo je smješteno na klizištu, koje nije poput uobičajenih klizišta koja se povremeno jave, ovdje se stotinama godina tlo polagano pomjera, a kuće u selu bukvalno "hodaju", javlja Anadolija.

U Bihaću se u šali kaže da ovdje mještani kada prodaju kuću napišu kako "nije mnogo prešla". Međutim, stanovnicima Vrste to baš i nije smiješno.

Poneki njihovi sugrađani Srpske nacionalnosti koji se nemaju namjeru vraćati i prodaju kuće. Ali, domaćini su ponosni na svoje mjesto i ne planiraju nikad napustiti ognjišta svojih pradjedova. 

Davno nekad, zbog prirodnih materijala kuća i nedostatka infrastrukture nije se toliko primjećivalo kretanje tla. A danas, na primjer, radnicima BH telecoma Vrsta je noćna mora, jer svako malo imaju intervencije zbog prekida podzemnih kablova, kazao nam je inžinjer Mehmed Begić.

Na licu mjesta i mještani su nam pokazali razvodne telefonske kutije koje pucaju i otkidaju se sa svojih ležišta. Slična stvar je i kada je asfaltni put u pitanju.

Opština čini koliko može, popravlja se šta se da popraviti, spremno se pomoći čak i vlasnicima kuća koji imaju uredne građevinske dozvole, ali većina ljudi ih nema.

Mještanin Izet Imširović, radnik civilne zaštite, kaže da je trenutna opštinska administracija učinila mnogo za selo. Na terenu smo zatekli i građevinsku inspekciju, koja na poziv mještana vrše nova mjerenja štete na kućama. 

Prošle godine ovamo su dolazili i geolozi iz Tuzle, ali ništa ni oni ne mogu učiniti. Jedni predlažu sadnju drveća sa dubokim korijenjem, drugi uređenje vodotoka oborinskih voda, pa čak i pažljiv odabir građevinskog materijala za kuće.

Zabilježili smo da u selu nekolicina mještana eksperimentišu s tradicionalnim materijalima, kamenom i drvetom.

Drugi tvrde da su najvažniji čvrsti temelji, ako se kuća već kreće, da ostane čitava i da odolijeva pucanju po šavovima.

"Ali, sve je uzalud. Ako je ijedna kuća rađena kvalitetnim materijalom, onda je to moja. Nije se štedjelo u temeljima, ipak, svako malo prinuđen sam krpiti pukotine. Na spratu kuće se prostim okom može vidjeti da je pod nagnut, vrata ne stoje na svom mjestu, nego po inerciji vise, zidovi su davno izašli iz vinkla", kazuje nam mještanin Elvin Rekić.

Građevinska vaservaga, postavljena uza zid, pokazuje koliko je libela otišla ustranu. No, to se vidi i golim okom bez mjernih instrumenata.

Mješatni se adaptiraju kako znaju i umiju, već odavno naviknuti na kose uglove. Ipak, svoju Vrstu vole više od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu i nikad je ne bi napustili.