S obzirom na broj razvoda u SAD veća je vjerovatnost da će djeca živjeti s kućnim ljubimcem nego s vlastitim ocem, pokazuju istraživanja po kojima dvije trećine djece živi s očevima dok četiri od pet porodica sa školskom djecom ima kućne ljubimce. Kesels kaže kako su ljudi povezivali kućne ljubimce s dječjom igrom i nisu to razmatrali kao emotivni odnos.

Njegovo istraživanje pokazuje da djeca suočena s emotivnim teškoćama poput razvoda, bolesti ili raznih nestabilnosti posebnu važnost daju ljubimcima. „Ta djeca ne samo da se traže podršku od ljubimaca kad su suočena s teškoćama nego to čine i češće nego što se okreću vlastitoj braći ili sestrama. To se događa iako znaju da njihovi kućni ljubimci ne razumiju šta im govore“, kaže psihijatar.

Istraživanje pokazuje i da djeca imaju čvršće veze s ljubimcima nego s vršnjacima.

Takvi odnosi, posebno kada se radi o vezi djevojčica i pasa, podstiču društvenije ponašanje, poput pomaganja, dijeljenja i saradnje.

Ljubimci imaju i terapeutski učinak jer igraju ulogu osobe koja sluša i saosjećajniji su svakako u odnosu na zapisivanje problema u dnevnik, kaže Met Kesels.

(RTS)