Januš Korčak je bio pedijatar i pedagog. Pisao je dječje knjige i borio se za prava djece. Godine 1942. dobrovoljno je pratio svoje štićenike iz sirotišta u Varšavskom getu u nacistički logor Treblinka.
Slika je obišla svijet - na platnima, crtežima ili kao statua: muškarac među djecom, najmanje od njih na njegovoj ruci, drugo ga prati držeći ga za ruku, na putu ka nacističkom logoru. U rano jutro 5. avgusta 1942. godine SS-vojnici su ispraznili jevrejsko sirotište u Varšavskom getu. Vođa sirotišta Januš Korčak pratio je svojih 200 štićenika do mjesta s kojeg su svi zajedno transportovani u logor Treblinka. Poljsko-jevrejski ljekar imao je mogućnosti da izbjegne smrt, ali je odbio svaku pomoć poznanika i prijatelja, jer nije želio da ostavi djecu na cjedilu. Na kraju je sam ubijedio SS-vojnike da ga puste da ide zajedno sa djecom.
"U svim židovskim getoima u Poljskoj koju je okupirao Hitler, vaspitači, učitelji i ljekari su išli u smrt zajedno s djecom o kojoj su se brinuli. To ima veze s osjećajem odgovornosti tog vremena ", objašnjava biograf Joana Olčak-Roniker u razgovoru za DW.
I Židovi i Poljaci
U njenoj biografiji o Korčaku, koja je 2012. objavljena i u Njemačkoj, učinila je vidljivim ljudsko lice "starog doktora" sakriveno iza mita o mučeniku. "Korčaka bi ljutilo da ga proglase svecem. Njegovo hrabro koračanje u smrt zajedno s djecom bacilo bi u zasjenak njegov hrabar život ", kaže autorka. Poljska književnica i scenaristkinja kao dijete je osobno poznavala Korčaka. On je bio prijatelj s njenim djedom i bakom, izdavačima iz Krakowa. Njena majka je neposredno poslije rata napisala prvu knjigu o Korčaku, kako bi dokumentirala njegovo herojstvo.
Januš Korčak rođen je kao Henrik Goldsmit u jednoj dobrostojećoj porodici asimilovanih Židova u Varšavi. Goldsmit nikada nisu okrenuli leđa judaizmu i živjeli su u vjeri da mogu istodobno biti i Jevreji i Poljaci. Tog uvjerenja je bio i Januš Korčak. Studirao je medicinu i kasnije je postao ugledni pedijatar. Vrlo rano je morao izdržavati porodicu, jer je njegov otac bio upućen na psihijatrijsko odjeljenje. U to vrijeme, mladi ljekar počinje pisati knjige za djecu. Pod pseudonimom Januš Korčak, koje će zadržati do kraja života, pobijedio je i na jednom literarnom takmicenju. "On je poznavao strah i patnju djeteta iz vlastitog iskustva. To znanje htio je prenijeti roditeljima ", kaže biografkinja Joana Olčak-Roniker.
Korčak nikada nije osnovao vlastitu porodicu. Ipak, 1912. preuzeo je rukovođenje jednog jevrejskog sirotišta u Varšavi, sagrađenog prema njegovim planovima. Ubrzo su dom popunili i pedagozi reformatori jer Korčakova inovativna pedagogija je još tada bila legendarna. Njegovi štićenici su bili radosniji i samosvesniji od djece u drugim sirotištima. Korčak je "svoju djecu" promatrao kao kompletna bića. U prvi plan je stavljao dostojanstvo djeteta, zahtijevao je individualnost i odlučno odbijao udaranje kao kaznu i prinudu.
Beskompromisna ljubav prema djeci
Umschlag des Buches von Janusz Korczak
Korčak formulira prva dječja prava: prije svega je insistirao na pravu djeteta da bude onakvo kakvo jeste, da se poštuje i dobija aktivno, pozitivno razumijevanje i toplinu. Time je postavio temelj za današnja prava djece, sadržana u Konvenciji UN o pravima djeteta. Pod pseudonimom "stari doktor" ,30-ih godina vodi vlastitu radijsku emisiju na poljskom radiju, u kojoj je s djecom pričao o djeci.
U sirotištu u varšavskoj ulici Krohmalnaštrase, Korčak je realizirao svoje pedagoške ideje. Tamo je nastao svojevrstan model demokratske dječje republike s vlastitom samoupravom, dječjom skupštinom i sudom u kojem djeca sama odlučuju o različitim "kaznama za izvinjenje". U njegovom sirotištu nastao je i prvi list koji su pravila djeca - "Mali pregled". Iznad svijetle zgrade sa prijatnom atmosferom vijorila se zelena zastava "Dječje republike".
Godine 1940. sirotište je premješteno u Varšavski geto. Korčak je nastavio da ohrabruje djecu i odgaja ih za budućnost u slobodi. Jedan od očevidaca odvođenja Korčaka i njegovih štićenika iz geta u logor, bio je i jevrejski kompozitor i pijanista Vladislav Špilman. On u svojim memoarima opisuje kako je ljekar ohrabrivao djecu: "Ići ćete na selo, to je razlog za radovanje", objašnjavao je siročićima ... Sigurno je "stari doktor" i u gasnoj komori posljednjim atomima snage šaputao djeci: 'Ništa, ništa to nije djeco', kako bi svoje male štićenike poštedio užasa prelaska od života ka smrti ".
"Kada se jedno dijete smije, smije se cijeli svijet"
Jedno od njegovih najznačajnijih pedagoških djela nosi naziv "Kako voljeti dijete". Pisao je i romane za djecu, najpoznatiji je "Kralj Maćuš Prvi", obrazovni roman koji se protivi starateljstvu nad djecom.
Trideset godina nakon njegove smrti - 1972, u nacističkom logoru Treblinka, Janus Korčaku je posthumno dodijeljena nagrada za mir. Mnoge škole, sirotišta za djecu, ulice i trgovi u cijeloj Njemačkoj nose ime ljekara i pedagoga koji je napisao: "Kada se jedno dijete smije, smije se cijeli svijet".
Izvor:(DW)
