Goran Bregović je u intervjuu za magazin “Vreme” otkrio nekoliko malo poznatih detalja iz svog privatnog života, da su mu se roditelji, kojima je posvetio album “Alkohol”, razveli zato što je njegov otac bio alkoholičar, da su mu majku umalo odveli u logor Jasenovac, kao i da je njegova baba tokom Drugog svjetskog rata porodicu izdržavala tako što je švercovala duvan iz Hercegovine.
- Moj otac je, na nesreću, bio alkoholičar, zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam deset godina, moj mlađi brat pet… Kada čovjeku umre majka, to je velika katastrofa. Jer, ona je neko sa kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje. Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca… Kada se penzionisao, otac se vratio u svoje selo, u Zagorje, Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio da u kuću uvede struju. Ni vodu. Kada dođete kod njega, morate da razgovarate – nema televizora.Inače, u tom selu je bio jedini koji je otišao u partizane; ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvek zafrkavala kako je u partizane otišao jer su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kada razmišljam o ocu, volio bih da umrem kao i on. Otišao je srećan, lako. I ispunio je želju seoskog popa… U tom svom selu – kaže Bregović, i nastavlja svoju intimnu ispovijest.
Majka je umrla ranije, dok sam bio u vojsci. I ona je iz Hrvatske, iz Virovitice. Njeni Perišići su porijeklom iz sela Kazanci, granica Crne Gore i Hercegovine. Deda je bio solunac i, posle Prvog svetskog rata je u Slavoniji, kao nagradu, dobio neku zemlju. Kolonisti. Iz svog zavičaja su dovukli i ime sela: Čemernica. Divno! Samo Crnogorci i Hercegovci mogu davati takva grozna imena selima. Kada je počeo Drugi svjetski rat, moj deda je otišao u partizane, a moju babu, dva ujaka, tetku i moju mamu odveli su u Jasenovac; na vratima logora su razmjenjeni za neke zarobljene Nemce. Onda su stigli u Srbiju i moja baba je cijeli rat izdržavala djecu tako što je švercovala duvan iz Hercegovine. Iskakala je iz voza pre nego što uđe u železničku stanicu Beograd.
Na pitanje šta ostavlja kulturi iz koje dolazi, Brega je odgovorio:
- U istoriji muzike, metod vam je uvek isti, od Stravinskog do Bartoka, od Geršvina do Lenona i Makartnija – podsvjesno drpate iz tradicije nošeni nekim pervertiranim robinhudovskim instinktom. I nadate se da će od vas da kradu više nego što ste sami krali od drugih. Umjetnici su kleptomani. Jer, šta radite? Kradete od života i pravite nekakav koncentrat koji nije ništa što je ovom svijetu neophodno; ali što kaže Babo u filmu ”Sjećaš li se, Doli Bel”: “To ti je kao so – može i bez nje, ali je malo bljutavo”.
Poznati kompozitor navodi da nikada nije imao ambiciju da se svima sviđa.
- Vjerujem da bi neki voljeli da je neko drugi njihov najpriznatiji i najpoznatiji kompozitor, ali šta mogu – nije. Ja sam taj… E sad, kao što izmišljam državu u kojoj živim, tako izmišljam i folklor koji me gura dalje. A kako je u našoj tradiciji da se od dva stara džempera plete jedan novi, tako ćete u mojoj muzici uvek naći i nešto od stare vune. Kada sam prije nekoliko godina pao s višnje i povrijedio kičmu, na neki način bilo je i lijepo. Toliko je prijatelja došlo u bolnicu da me posjeti. Sarajlije koje se nisu vidjele godinama vidjele su se kod mene u Urgentnom. Prijatelji vlasnici kafana su slali čorbe, ko je pekao kolače slao je i meni. Čak su Karađorđevići poslali korpu voća. Jedino se nije javio ministar za kulturu Srbije.
Ili bilo koji ministar kulture iz bivše Jugoslavije. Za razliku od njih, francuska ministarka je poslala telegram. I bilo je fino: kao da prisustvujete generalnoj probi vlastite sahrane. Imate slomljenu kičmu, ležite, ne pomjerate se, a svi prijatelji tu. Nekako dirljivo, je l’? – priča Brega i napominje da i dalje smatra da nije ni Srbin, ni Hrvat, ni Bosanac.
- Ja sam naš! Ne znam kako se to drugačije zove. Osim kao naš, drugačije ne bih mogao da se lociram na tako maloj teritoriji… Uz to, ja sam Sarajlija. To je naravno pomalo i dijagnoza. Lečeni Sarajlija. Kada sam u Sarajevu, vidim tika-taka, zakuca srce… Mislim, teško je naći nekoga ko je toliko Sarajlija koliko sam ja… Odrastao sam tamo gde Sarajlija raste: sa djecom koja nose iftar u školu i, da se od njih ne bih razlikovao, nosio sam sendvič. Na Ramazan, kada se iftari, kao i sva djeca iz mog razreda, gledali smo kroz prozor i čekali da se na džamiji upale kandilji, i onda svak’ izvadi svoj sendvič i jedemo… Teško je objasniti zašto je čovek vezan za mjesto u kojem je rođen. Ali imam kuće i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Moja domovina je između ta tri grada – zaključio je Goran Bregović.
Izvor: Telegraf.rs
