Postoji više filmova koji opisuju kompleksne veze između korumpiranih političara, podmitljivih policajaca i običnih građana. Bilo da je pristup realističan („Pregovarač“, F. Geri Grej, 1998) ili stripovski („Grad grijeha“, Robert Rodrigez, 2005), ispostavlja se da je kontekst, odnosno okruženje u kome se sve dešava, podjednako bitan element radnje kao što su i akcije glavnih junaka.
Čitav dramski konflikt počiva na tome da okolina potpuno diktira ponašanje. Tako film probleme i rješenja nalazi u prostoru u kome se glavni junaci ne uklapaju u okolinu, pri čemu je nebitno da li odbijaju pravila ponašanja od početka („Serpiko“, Sidni Lamet, 1973) ili se u jednom trenutku odluče da ih napuste („16 Blokova“, Ričard Doner, 2006).
„Slomljeni grad“ Alena Hjuza, počiva na sličnoj postavci, ali je njena razrada gora nego u većini filmova sličnog tipa.
Kada je detektiv Bili Tagart (Mark Valberg) optužen za ubistvo osumnjičenog silovatelja i ubice, gradonačelnik Nik Hostetler (Rasel Krou) staje u njegovu zaštitu. Sedam godina kasnije, Tagart je privatni detektiv koji dobija poziv od gradonačelnika.
Nik sumnja da ga žena Kejtlin (Ketrin Zita Džons) vara i želi da Tagart to ispita. Kako se izbori približavaju, gradonačelnik pokušava da izbjegne negativan publicitet i od detektiva traži diskreciju. Što više istražuje slučaj, Tagart shvata da nije u pitanju samo ljubavna afera, već i politička igra.
Problem „Slomljenog grada“ nije u tome što je njegova osnovna priča loša, jer se od raspoloživog materijala, a sa ovako dobrom glumačkom postavom, moglo snimiti generički djelo koje bi sigurno imalo svoju publiku.
Ono što zaista iznenađuje je amaterizam scenarija koga potpisuje Brajan Taker i dramska rješenje koja djeluju apsolutno neprihvatljivo. Film ima više likova koji su potpuno nebitni za osnovnu priču i tu su kako bi se popunila minutaža.
Recimo, Tagartova djevojka Natali Barou (Natali Martinez), u prvih pola sata zaljubljena je u njega i ne vidimo čak ni najmanji nagovještaj sukoba, da bi kasnije tokom svađe čiji je tok krajnje neuvjerljiv, a povod nevjerovatan, izjavila da su zadnjih sedam godina njihove veze čista laž i da su to oboje znali.
Nakon toga ona odlazi, zauvijek, i iz filma i iz veze, a nama ostaje da se pitamo da li je ikada i bila ovdje, i ako jeste – zašto?
Tagartov alkoholizam je posebna priča. On pije, ali se ne napija, tako da nije jasno zašto je i prestajao uopšte. Pored toga, detektiv ima sličan dar kao vidoviti crnac iz filma „Zelena milja“ (Frenk Darabont, 1999).
Gdjegod se pojavi, ljudi mu se povjeravaju i svako ima potrebu da mu nešto prizna i kaže. Da je neko u filmu bolestan od lepre, on bi vjerovatno i to izliječio, ali film, nažalost, ne ode u tom pravcu, iako bi vjerovatno tada bio zanimljiviji.
Što se tiče korumpiranog gradonačelnika Hostetlera, pravo je čudo kako neko tako nesposoban nije ranije završio u zatvoru. Naime, dokumentaciju o njegovim nezakonitim radnjama Hostetlerovi saradnici uredno poslože u kartonsku kutiju, a onda bace u kantu za smeće.
Tako je ugovor vrijedan nekoliko milijardi dolara sa njegovim potpisom i pečatom, zbog koga može da ode u zatvor do kraja života, nadohvat ruke slučajnim prolaznicima. Naravno, paranormalan kakav jeste, detektiv predosjeti njegovu važnost i uzme ga iz kontejnera.
Najgore je što ovaj film ne počinje loše. Njegov strmoglav pad kreće sa Tagartovim odlaskom u bioskop na projekciju filma u kome glumi njegova djevojka, nakon čega slijedi deset minuta nekvaliteta kojih se ne bi postidio ni očajni „Aleks Kros“ (Rob Koen, 2012).
Tagart pokušava da se napije, luta ulicama, desi se ubistvo, odmah se otrijezni, našeg privatnog detektiva policija pušta da ničim izazvan istraži mjesto zločina, daju mu sve informacije iako je i on osumnjičeni, a vrhunac je kada ga iz čista mira odvedu na ispitivanje kandidata za gradonačelnika, Džeka Valijanta (Beri Peper), koga Tagart bezrazložno muči tako što mu glavu potapa u kadu sa vodom.
Sve ovo je konfuzno i nepovezano taman kako je i napisano, i iako film kasnije ne dostiže dubinu ovog pada, ne uspijeva ni da se značajnije izdigne.
Režiser Alen Hjuz je snimio djelo kome bi više pristajao naslov „Slomljeni film“ nego „Slomljeni grad“. Iako je osnovna premisa nudila više nego dovoljno materijala za korektnu razradu, padovi u ovom filmu su takvi da čak i njegove dobre osobine, kao što su gluma ili efekti, teško dolaze do izražaja.
Kada se uzme u obzir da skorije nismo gledali kvalitetno djelo slične tematike, ostaje žal što je ova šansa propuštena.
(Izvor:Vijesti)
