"Mama, umrijećeš od pušenja!" Što je moj sin češće bio zgrožen činjenicom da me vidi kako pušim, to sam ja samoj sebi sve manje mogla da opravdavam konzumiranje duvana. I zato sam prestala.

Poslednju cigaretu popušila sam prije dva mjeseca. Stručnjak za pitanja zavisnosti Tobijas Riter oduševljen je tim mojim potezom.

On rukovodi specijalnom ambulantom za zavisnike od pušenja na klinici Univerziteta Ludvig Maksimilijan u Minhenu. „Kad prestanete da pušite, vrlo brzo se u Vašem životu događaju mnoge pozitivne stvari."

Veoma brzo, veoma mnogo...

Već nakon osam sati organizam se mnogo bolje snabdijeva kiseonikom, objašnjava Riter. Nakon samo dan-dva, mnogi ljudi su rekli da im se „poboljšala" čula mirisa i ukusa.

Nakon dve nedjelje, znatno se popravlja i funkcija pluća, što se naročito primijeti prilikom bavljenja sportom. Ali ja sam kao pušačica imala osjećaj da sam u formi kao i sada, nakon prestanka pušenja.

„Može da se dogodi da imate češće napade kašljanja, nego što je to ranije bio slučaj", kaže Riter. „Razlog za to su pluća, koja počinju da se čiste." A to „proljećno čišćenje" traje oko mjesec dana. „Osim toga, nakon mjeseca dana znatno je ojačan i imuni sistem."

Ukoliko još mjesec dana budem uspjela da apstiniram, moći ću da se radujem i znatno boljem snu, kaže mi Riter. „Pušači tokom noći doživljavaju nikotinsku krizu. Zbog toga se doduše ne bude, ali spavaju mnogo nemirnije. Nakon tri mjeseca san se opet normalizuje."

Opasnost od treće cigarete

Prije nego što sam se odlučila za kompletnu apstinenciju, mislila sam da je zdravije smanjiti broj cigareta. Ali u tom slučaju ne bih smela da pušim više od dvije dnevno: već od treće otrovni dim nanosi veliku štetu tijelu.

„Rizik po kardiovaskularni sistem, dakle opasnost moždanog udara ili srčanog infarkta, ne povećava se znatnije, bez obzira da li pušite 3 ili 20 cigareta", kaže Riter. Što se tiče kancera, stvar je drugačija. Opasnost raste sa svakom pojedinačnom cigaretom.

„Baš je dobro što ste prestali", stalno mi ponavlja Riter. Njegova radost je zarazna - jer je moje oduševljenje zbog prestanka bilo relativno skromno.

Pritom svaki drugi pušač umire zbog zavisnosti od duvana. Oko 50 odsto njih čak i pre nego što dožive 70. rođendan. „Najkasnije sa 50 godina biste osetili posledice pušenja", kaže stručnjak. I odjednom sam ipak veoma srećna što sam prestala - pre nego što „raspad" ne postane vidljiv.

Visok procenat „povratnika"

Ali nije to bilo uopšte lako. I nisu mi bila potrebna pomoćna sredstva, poput nikotinskih flastera, hipnoze ili akupunkture da bih se odrekla cigareta.

Činjenica da je bila dovoljna samo moja čvrsta volja, mogla bi da ima veze s tim što sam relativno kasno počela da pušim - tek sa 21 godinom. „To je još jedan razlog da budete srećni", kaže Riter.

„Većina pušača počinje između 12. i 16. godine života, dok mozak još sazrijeva. Nikotin je ekstremno aktivan neurotransmiter, koji na odlučujući način utiče na razvoj neuronskih veza u mozgu."

Posledica je zavisnost koja traje čitavog života, i koju je teško savladati samosnagom volje, objašnjava stručnjak.

Riter je nekako uspio da se sad osjećam i ponosno i - olakšano. Ali onda mi kaže: „Od 100 pušača koji kao Vi prestanu da puše, dakle bez pomoći, njih 95 ponovo počne da puši u roku od godinu dana." Tja...

Pušačka iluzija

Jedan razlog za povratak u pušačke vode mogla bi da bude „pušačka iluzija", zli psihološki trik nikotina. Psihička zavisnost veoma je jaka, naglašava Riter.

I zato sam i ja naravno nasjela na tu pušačku iluziju: godinama sam sebe uvjeravala da me pušenje smiruje, da mi smanjuje stres i nudi kratku pauzu.

„U stvarnosti, svaka cigareta povećava broj srčanih udara i čini Vas nemirnijom", kaže moj sagovornik.

Činjenica da sam imala osjećaj da me pušenje smiruje povezana je s tim da sam, nakon duže pauze bez cigarete, imala apstinentsku krizu i da je moje tijelo zahtijevalo novi nikotin. „Cigareta Vam dakle uzima nemir koji Vi kao nepušačica uopšte ne biste ni osjećali."

Pavlovljev refleks

Prva večera s prijateljima, uz muziku i vino, ali bez cigarete, bila je prilično komična. Nešto mi je falilo i nekako sam se čudno osjećala.

Godinama sam se veoma uspješno navikla na to da je pušenje sastavni dio nekih određenih situacija: uz kafu, uz vino, tokom pauze.

„Funkcioniše kao kod Pavlovljevog psa: dajete psu da nešto pojede i istovremeno zvonite zvoncem. Kad-tad je dovoljno da zazvonite i pas već balavi", objašnjava Riter.

A kod pušača to zvonce zvoni stalno - puši se za opuštanje i kad se neko želi „aktivirati". Kao nagrada nakon obavljenog posla, nakon jela, dok se čeka na autobus ili nakon seksa. I tako dalje. „Cigarete su čvrsto integrisane u svakodnevicu pušača, to je problem".

Želim prestati. Ali kako?

Nije lako prestati. Tobijas Riter zato svoje pacijente najprije umiruje tvrdnjom da je neuspjeh sastavni dio procesa.

„Kada mi pacijenti kažu da su već pet puta pokušali da prestanu s pušenjem, onda ja prvo odajem priznanje tim pokušajima. To daje naslutiti da je ta stvar za njih veoma važna."

To može da se nauči poput vožnje biciklom, kaže. Padovi su sastavni dio, važno je opet ustati i ponovo pokušati. Osim toga, važno je signalizirati mozgu da se nešto promijenilo.

„Sjedite ujutro na neku drugu stolicu nego inače. Popijte čaj umjesto kafe. Biljku na Vašem radnom mjestu stavite na neko drugo mjesto." Tako može da se prevari Pavlovljev pas u glavi pušača.

Intuitivno sam dakle sve uradila kako treba! Umjesto da pomijeram namještaj, ja sam iza sebe ostavila svoju svakodnevicu i na par dana otputovala kod najbolje prijateljice.

U međuvremenu samo rijetko pomišljam na pušenje. Možda sam ja jedna od onih pet odsto koji „prežive" prvu godinu nakon prestanka pušenja?

A ako to i ne bude slučaj, to ne mora automatski da bude povratak na staro, kaže Tobijas Riter. „Jedna cigareta je nesmotrenost. Tek od druge je to povratak pušenju."

DW