Ona navodi da je trenutno u Skloništu smješteno osam žrtava trgovine ljudima od čega sedam maloljetnih, odnosno djece o kojima brinu zaposleni u Institutu i obezbjeđuju im i prevoz do škole.

“Tim Skloništa radi u primarnom zbrinjavanju žrtava i smještaju u bezbjedno i sigurno okruženje nakon čega se radi na smanjenju straha i psiho-socijalnoj stabilizaciji poslije koje se sprovode aktivnosti na resocijalizaciji i reintegraciji korisnika. Trenutno je fokus rada našeg tima na obrazovanju korisnika i njihovom uključivanju u redovan obrazovni sistem gdje smo, slobodno mogu reći, ostvarili impozantne rezultate s obzirom na činjenicu da se radi o žrtvama trgovine ljudima koje su maloljetne i u dobi do 17 godina”, kazala je Đukanović.

Od sedam maloljetnika koje su uspjel i da uključe u redovan obrazovni sistem, njih šest je bilo u potpunosti vaspitno-obrazovno zapušteno.

“Jedan korisnik ima svega godinu i devet mjeseci uopšte nikad nijesu kročili u školu i ono što ovom prilikom moram istaći je činjenica da smo za otprilike tri mjeseca rada sa dva korisnika postigli rezultat da na testu pri upisu u školu imaju nivo znanja učenika četvrtog razreda, dok smo dvoje upisali u drugi razred u skladu sa uzrastom, jedno u prvi i jedno u sedmi razred”, ističe Đukanović.

S obzirom na to da se obrazovni proces odvija pod posebnim mjerama zbog aktuelne situacije sa pandemijom virusa Kovid-19 i oni su aktivnosti uskladili sa trenutnom situacijom.

“Iz prethodno navedenog jasno je da naši korisnici pohađaju različite razrede, pa tako naša Unutrašnja služba obezbjeđenje dva puta dnevno iz Skloništa vrši transport korisnika do obrazovnih ustanova koje se nalaze u drugoj opštini što iziskuje dodatne napore i dodatne troškove koje smo primorani sami da obezbijedimo kao i vozilo kojim vršimo transport, a što smo mi i uspjeli”, istakla je Đukanovićeva.

Ona kaže da vozni park Skloništa čine tri vozila koja su kupili iz sopstvenih sredstava, dok za plate zaposlenih Ministarstvo rada i socijalnog staranja na osnovu konkursa izdvaja 40.000 eura, a Institut iz svojih sredstava doprinosi sa još 11.000 eura kako bi Sklonište u potpunosti učinili održivim.

“Prije licenciranja Skloništa u opremanje i godišnji zakup izdvojili smo 23.700 eura sopstvenih sredstava. Pored toga, Ministarstvo rada i socijalnog staranja obezbjeđuje dodatnih 250 eura mjesečno za osnovne potrebe za svaku od žrtava ponaosob i bilo bi dobro u narednom periodu razmisliti o povećanju davanja za Sklonište s obzirom na to da se pokazalo da ova sredstva nijesu dovoljna da bi se ovako kvalitetan nivo usluge održao sedam visokoškolaca koji direktno rade sa žrtvama, dažbine na mjesečnom nivou i dodatni troškovi koji proizilaze iz obrazovnih potreba”, kaže Đukanovićeva.

Ona ističe da su uspjeli da potpišu sporazume o saradnji sa određenim pravnim licima koji definiše obuku korisnika za konkretna zanimanja za šta oni nakon završenog kursa dobijaju sertifikat i što im kasnije može pomoći prilikom zapošljavanja, dok su uspjeli da sa jednom kompanijom koja posluje u oblasti proizvodnje mliječnih proizvoda postignu sporazum o obuci za deficitarno zanimanje radnikau mljekari/sirari u proizvodnji mljekarskih proizvoda.

Đukanovićeva ukazuje da sve prine pokazuju koliko je trgovina ljudima prisutna u Crnoj Gori.

“Od strane jednog od centara za socijalni rad smo sredinom ljeta obaviješteni da će Uprava policije izvršiti akciju u odnosu na sumnju u trgovinu ljudima i da je potrebno obezbijediti smještaj za četvoro djece iz jedne porodice u kojoj je otac osumnjičen za krivično djelo trgovine ljudima. Tokom rada na ovom konkretnom slučaju imali smo prilike da se uvjerimo i donekle iznenadimo koliko zapravo ljudska priroda i vezanost unutar jedne porodice može biti specifična i pored činjenice da su žrtve trgovine ljudima one i dalje osjećaju empatiju prema trafikantu koji je osumnjičen za trgovinu ljudima na štetu svoje maloljetne djece.

Trgovina ljudima je realnost, surova realnost i svi moramo da razumijemo da su ugovoreni brakovi, prinudni rad, prosjačenje vidovi trgovine ljudima i ni u kom slučaju se to ne smije pripisati nečijoj kulturološkoj razlici ili običaju jer svima nama mora biti na prvom mjestu najbolji interes žrtve ili potencijalne žrtve trgovine ljudima”, ističe Đukanovićeva.