Američki saveznici su sve nervozniji. Kako sve više republikanaca uskače u predsedničku trku, a izbori 2024. godine se neumitno približavaju, neki evropski lideri bacili su oko na uskomešane oluje u transatlantskim vodama.

Prvo, Amerika se sprema da se zagleda u sebe, kao što zemlje imaju običaj da rade tokom važnih izbora.

Stavljanje naglaska na domaće glasače moglo bi da dovede do toga da neki kandidati iz Republikanske stranke povedu kampanju zasnovanu na obećanju da će obustaviti američku pomoć Ukrajini.

To nije nešto oko čega je većina Evropljana posebno oduševljena.

Republikanski predsednik Predstavničkog doma Kevin Mekarti upozorio je da ne namjerava da izdaje "blanko ček" Ukrajini.

Guverner Floride Ron Desantis, koji se kandidovao za republikanskog predstavnika za predsjedničke izbore, opisao je rat Rusije i Ukrajine kao "teritorijalni spor".

Njegov republikanski rival, bivši predsjednik Donald Tramp, izjavio je za CNN da ne posmatra taj rat u kontekstu pobjede ili poraza - što je zabrinjavajuća izjava za ukrajinske saveznike koji očigledno istinski žele da pobjede.

Evropski saveznici se nisu mnogo trudili da sakriju koliko su zamjerki imali na račun Trampa dok je bio 45. američki predsjednik.

Mogućnost da on bude ponovo izabran kao 47. predsjednik doživljava se, riječima bivše savjetnice EU za spoljnu politiku Natali Toči, kao "katastrofalna".

Ali čak i prije nego što stignemo do prve predsjedničke debate, aktuelni sukobi demokrata i republikanaca oko plafona za javni dug uzdrmali su povjerenje u američki politički sistem uopšte.

"Mislim da se Evropljani sve više navikavaju na činjenicu da ovaj pokvareni sistem na razne načine utiče na svjetsku reputaciju Amerike", kaže Toči.

Podizanje plafona za javni dug da bi se izbeglo da Amerika ne može da isplati dospjele obaveze trebalo bi da je rutinska stvar za vladu, ali polarizovana stranačka politika učinila je to hodom po žici sa potencijalno katastrofalnim posljedicama, i za SAD i za svjetsku privredu.

Uprkos tome što su dvije stranke na kraju postigle dogovor, ovaj haotični proces je ozbiljno narušio reputaciju Amerike kao sposobne i stručne.

Kao što je to rekao jedan viši evropski zvaničnik, koji je razgovarao sa novinarem BBC-a pod uslovom da ostane anoniman: "Opšta slika ne izgleda dobro."

Kristina Lagard, šefica Evropske nacionalne banke, bila je još otvorenija kad je govorila o ovoj temi kao "ogromnoj, ogromnoj katastrofi".

Njemački ministar finansija Kristijan Lindner otvoreno je savjetovao američke političare da odrastu.

Kad vas vaši prijatelji savjetuju da odrastete, prosto morate da se zapitate šta onda misle vaši neprijatelji.

Vlada konsternacija - čula sam čak riječ "zaprepašćenost" - time koliko loše Amerika rukovodi ovom rundom budžeta.

Angus King, nezavisni senator iz Mejna, svjestan je kako to izgleda u inostranstvu.

"Amerika plaća račune za dugove koje napravi - prije samo tri godine imali smo međustranački dogovor oko te činjenice. Moramo da se vratimo tome - i to pod hitno."

Ako Vašington ne može da obavi ovaj jednostavan zadatak kako treba, pitaju se nervozni saveznici, šta još neće moći da uradi?

Spor je već počeo direktno da utiče na američke interese u nacionalnoj bezbjednosti.

Predsjednik Džozef Bajden je prošle nedelje skratio posjetu Aziji da bi se usredsredio na pregovore, preskočivši planirane posjete Australiji i Papui Novoj Gvineji.

Promjena plana putovanja izazvala je oštre komentare Metjua Nota iz Sidnej morning heralda, koji je rekao da ovo "nepoštovanje" ide na ruku Kini.

Australija, ključni američki saveznik, isplanirala je sastanak tokom Bajdenovog putovanja u takozvane zemlje Kvada (Indija, Japan, SAD i Australija) kako bi se razgovaralo o regionalnoj bezbjednosti.

Teško je ne zamisliti da je Peking uživao u spektaklu kad su njeni regionalni protivnici morali da odlože samit samo zato što im se ispriječila američka unutrašnja politika.

Što nas dovodi do možda najdubljeg izvora zabrinutosti među evropskim saveznicima Amerike - sve većeg raskola oko toga kako najbolje pristupiti Kini.

I dok je Vašington počeo da koristi sve ratoborniji ton, Evropa ima osećaj da će taj put morati da utre sama za sebe.

Evropljani ne žele da naljute Vašington, ali nisu ni ubijeđeni da su njihova bezbjednost ili ekonomski prioriteti isti kao kod Amerike.

Trgovina između Njemačke i Kine skočila je na rekordni nivo prošle godine, učvrstivši Kinu kao najvećeg trgovinskog partnera Njemačke.

Neki evropski lideri su prilično glasni povodom toga da ne žele da budu primoravani da biraju stranu.

Kad je putovao u Peking u aprilu, u pratnji svite francuskih poslovnih lidera, predsjednik Emanuel Makron izrazio je upravo tu ambivalentnost - naročito što se tiče nezgodnog pitanja Tajvana.

"Paradoks je u tome da, obuzeti panikom, mi vjerujemo da smo puki sljedbenici Amerike", rekao je on portalu Politiko.

"Pitanje na koje Evropljani moraju da odgovore jeste… da li je u našem interesu da eskaliramo krizu oko Tajvana? Nije."

Ovo razmimoilaženje dovelo je do nekih sukoba sa američkim političarima.

"Naši evropski saveznici moraju da donesu odluku".

"Oni moraju da odaberu da li će stati uz Kinu ili će stati uz Sjedinjene Američke Države, mi ne smijemo da im dopustimo da nastave da igraju za obije strane", rekla je za američku mrežu NBC republikanska kongresmenka Nensi Mejs iz Južne Karoline.

Kako se bliže predsjednički izbori 2024. godine, malo je nagovještaja da će bilo republikanci ili demokrate ublažiti stav prema Kini.

Američki izbori se uvek pažljivo prate, i u neprijateljskom i u savezničkom taboru.

Njihove posljedice po svijet su ogromne.

Većina saveznika reći će da želi Ameriku koja je kompetentna, stabilna i angažovana.

Ali moguće katastrofalne posledice borbe oko plafona za javni dug, mogućeg zaokreta u politici prema ratu u Ukrajini, šanse za drugi burni Trampov predsjednički mandat ili neslaganja oko Kine ne ukazuju na taj pravac razvoja događaja.

BBC na srpskom