Odjednom su lupila ulazna vrata, a na njima se pojavila dvojica muškaraca sa fantomkama.

"Jedan je bio viši, jedan niži, bili su u crnom... Zapucali su, sjećam se svega kao da je juče bilo", kaže Nikola Rajović, koji je tog 14. decembra 1998. bio u "Pandi".

Četvrt vijeka kasnije, Rajović i dalje "često vraća film na tu noć".

"U početku je bilo intenzivnije, sada više ne sanjam to toliko... Prošlo je gotovo 25 godina, tako da prolazi, iako se, naravno, ne zaboravlja i nikada neće proći."

Te noći je ubijeno šest njegovih drugova - Ivan Obradović (15), Vukota Gvozdenović (16), Zoran Stanojević, Svetislav Ristić (17), Dragan Trifunović (17) i 25-godišnji Ivan Radević.

"Od te tragedije nema nama života", govori Zvonimir Gvozdenović, otac ubijenog Vukote.

"Živimo, ali u stalnoj patnji, vrlo, vrlo teškim životom, a najviše nas ubija to što ne znamo ko su ubice naše djece... Zaista nemamo mira."

Tužilaštvo za organizovani kriminal u Beogradu istragu je pokrenulo 2016. i od tada je saslušano oko 40 svedoka, ali počinioci i nalogodavci još nisu otkriveni i pronađeni.

"Mi smo sada u ćorsokaku, zoni sumraka gdje se ništa ne dešava... Došli smo do tačke gdje nema dalje", smatra Ivan Ninić, advokat porodica ubijenih mladića.

Preostalo je samo da "budu saslušani ljudi iz vrha državne bezbjednosti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić", koji je više puta javno pričao o slučaju "Panda", dodaje.

Vučić je još 2013, kao šef Biroa za koordinaciju službi bezbjednosti, izjavio da "nema dokaza da su zločin u Pandi izvršili Albanci, kako se vjerovalo".

U decembru 1998. je na Kosovu uveliko u toku bio rat između srpskih bezbjednosnih snaga i Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a koji će trajati sve do juna 1999. godine.

Vučić je nešto kasnije rekao da "ne zna ko je ubio srpske mladiće, ali da zna ko nije".

U nedostatku zvaničnih informacija, kruže brojne spekulacije, prije svega, da su za smrt mladića odgovorne srpske tajne službe, o čemu je pričao i Vuk Drašković, nekadašnji lider opozicije i predsjednik Srpskog pokreta obnove (SPO).

Državni zvaničnici negiraju ove tvrdnje - Nebojša Stefanović, bivši ministar policije, izjavio je 2015. da MUP "nema nikakve informacije o tome", dok je Ivica Dačić, tadašnji premijer Srbije, godinu ranije istakao da je "opasno nagađati", jer se "bez osnova amnestiraju albanske terorističke grupe".

U danima posle ubistava u "Pandi", uhapšeno je tridesetak Albanaca, ali niko nije izveden pred sud.

Od tada do danas, porodice žrtava traže da ubice njihovih sinova budu otkrivene, kao i da ih predsjednik Vučić pozove na sastanak koji im je obećao.

"Ako to što zna neće da podijeli sa nama onda treba da podeli sa tužilaštvom... Da ode tamo i kaže 'znam to, to i to'", kaže Gvozdenović.

Sjećanje koje ne blijedi

Tog 14. decembra 1998. Rajović je imao nepunih 19 godina.

"Bio je ponedeljak, dobro pamtim, igrali smo loru (kartaška igra)", prisjeća se.

"Po četvoro ljudi je sedelo za dva stola, udaljena možda metar jedan od drugog, ma ni toliko."

Kafić je bio nedaleko od gimnazije i srednjoškolci su često svraćali posle časova i na velikim odmorima, objašnjava.

"Dođe pokojni Ivan Radević do našeg stola, kaže 'ajde, hoću ja da igram' i sve gleda u mene.

"'Ništa nemoj da me gledaš, ja na ustajem', odgovorim mu u šali, ali krenem da gubim i gubim i gubim, on počne da me zeza, ja se naljutim i pređem za drugi sto", odgovara uz blagi osmeh na pitanje ko je bio najbolji u kartama.

Partije lore su slijedile jedna za drugom, praćene šalama i međusobnim dobacivanjem.

"U jednom trenutku mi padnu cigare, sagnem se da ih dohvatim i čujem vrata kako su lupila", kaže Rajović i zastaje.

"Jedan je iskoračio, drugi je držao vrata... Jedan je držao pušku u predjelu nogu, drugi u predjelu glave."

Ispaljeno je više desetina metaka.

Rajović je lakše ranjen - rikošet ga je pogodio u prst.

"Otišao sam pravo do stanice policije da sve prijavim... U gradu nije bilo žive duše, napuštene ulice potpuno.

"Vratio sam se odmah u 'Pandu' i teško povrijeđenog Vladu Lončarevića, kom je pola glave bilo otvoreno, a ruka visila, ubacili smo u kola i prevezli u bolnicu.

"Posle smo prebacili i Zorana Stanojevića... On nije preživio, Vlada jeste."

Pored Rajovića i Lončarevića, te noći ranjen je i Mirsad Šabović, vlasnik kafića.

Foto: BBC na srpskom

Zvonimir Gvozdenović je u trenutku napada bio na poslu, kao čuvar.

"Krenuo sam odmah prema 'Pandi', ali mi nisu dali da priđem", sjeća se 65-godišnjak.

Otišao je pred bolnicu, gdje je već bilo ljudi, ali mu ni tamo nisu dali da uđe.

"Drugar iz policije mi je prišao i rekao 'Zvonko, nemoj da ideš gore, nemoj... Bolje ga pamti onakvog kakav je bio'."

Njegov sin Vukota, kaže, ubijen je jednim metkom u glavu.

"Nikada nisam dobio obdukcioni nalaz, znam iz priče čoveka koji ga je operisao", blago odmahuje glavom, Gvozdenović dok mu se oči cakle.

Ćuti, a onda kaže da je "noć bila paklena".

"Miješala su mi se razna osećanja - tuga, srdžba, svašta mi je prolazilo kroz glavu."

Svetislav Ristić, sin njegovog kuma, odmah je prebačen u bolnicu u Prištini.

"Sveta je sve vrijeme pričao sa kumom, sve dok nije otišao na operacioni sto... Posle zovem kuma, pitam 'kako je Sveta', a on kaže 'ne pitaj, Sveta nam je preminuo'.

"Moj Vule i on su bili nerazdvojni."

Zvonimir Gvozdenović

Nekoliko dana kasnije, žrtve su sahranjene na groblju u Peći.

Opelo je u centru grada održao patrijarh Pavle, tadašnji poglavar Srpske pravoslavne crkve, čiju fotografiju Gvozdenović i danas drži u novčaniku.

"Šest kovčega je bilo poređano", prisjeća se.

Komšije su dolazile u kuću da mu izjave saučešće.

Među njima je bilo i Albanaca.

"Komšija Srbin me je pitao da li hoću da ih primim i zaista nisam mogao da odbijem, bez obzira na sve.

"Nisu ništa komentarisali, ni ko je ni šta je, samo su rekli 'ne znamo ko je'... Stvarno su bili korektni, ne mogu ništa da kažem.

"Došli su i rekli 'gjynah (tuga, grehota), žao nam je što je Vule poginuo'."

Istraga i posljedice

Porodicu Bajri iz pećkog naselja Zatra je u rano jutro 17. decembra, tri dana posle ubistva u "Pandi", probudili su povici.

Policija je tražila Behara Bajrija, osumnjičenog da je pripadnik separatističke Oslobodilačke vojske Kosova.

Albanci sa Kosova, tada nacionalna manjina, ali većinsko stanovništvo pokrajine, još su od ranih 1980-ih tražili nezavisnost u okviru tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), uz brojne proteste, sukobe i hapšenja.

Kada je u martu 1989. Srbija ukinula autonomiju Kosova garantovanu Ustavom iz 1974. i preuzela nadležnosti i institucije pokrajine, samo su rijetki vjerovli da će doći do mirnog rešenja.

Sukobi OVK i bezbjednosnih snaga Beograda bili su sve češći, i brojni civili sa obije strane bili su žrtve oružanog nasilja. Srpske vlasti su borce OVK označile kao glavne osumnjičene za napad na "Pandu".

"Blokirali smo Peć i počeli pretragu", kaže Nikola Šainović, bivši premijer Srbije, osuđen pred Haškim tribunalom osuđen na 22 godine zatvora zbog ratnih zločina na Kosovu.

"Naša prva reakcija je bila da je zločin u Pandi bila osveta OVK za zasjedu dan ranije, prilikom pokušaja prodora granice preko Albanije, kada je zarobljeno devet, a poginulo 35 pripadnika OVK, što je bio njihov najveći pojedinačni gubitak te 1998. godine".

Dan posle napada, Šainović je bio u Peći gdje, kako kaže, na ulicama "skoro da uopšte nije bilo ljudi".

"Osjećala se atmosfera straha, svi su se pozatvarali u kuće.

"Policija je, na osnovu procjena i obavještajnih podataka ko bi sve mogao da ima vezu sa OVK, počela pretrese kuća i, kada sam stigao, rečeno mi je da je već nekoliko ljudi privedeno, da je nađeno neko oružje, da ti ljudi nisu trenutno u nekoj formaciji OVK, ali da ih ispituju."

Zaključak policije bio je da je za "Pandu" najvjerovatnije odgovorna grupa OVK iz sela Lođa, nedaleko od Peći, sa kojom su srpske bezbjednosne snage tokom 1998. već imale nekoliko sukoba, dodaje.

Kao jedan od argumenata za tu tvrdnju ističe da je "OVK bila vrlo lokalna struktura" i "nikada niko iz Prizrena i drugih gradova nije dolazio da napada bilo koga u Peći".

"Nije bilo druge grupe OVK toliko moćne da izvede tako drzak napad i zločin", smatra.

"Bilo ko da ima veze sa streljanjem dečaka u 'Pandi' svakako zaslužuje smrtnu kaznu."

U narednih nekoliko dana uhapšeno je više od 30 Albanaca iz Peći.

Među njima su bili Behar Bajri, Agron Kolčaku i Vlaznim Perđeđaj.

Četvrt vijeka kasnije, za BBC na srpskom kažu da i danas imaju psihološke probleme zbog zlostavljanja koje su pretrpeli u zatvoru.

"Kako vrijeme prolazi, osjećamo sve više i više posljedica", kaže Perđeđaj, koji je u trenutku hapšenja imao 19 godina.

"Svaki put, kad dođe decembar, nađem se sa ostalim bivšim zatvorenicima i trauma se vrati."

U junu 1999. godine prebačeni su u zatvor u Leskovcu, gradu na jugu Srbije, da bi ubrzo bili oslobođeni za napad na "Pandu" zbog nedostatka dokaza.

Osuđeni su na godinu dana zatvora zbog kršenja zakona o javnom redu i miru, ali su se brzo vratili kućama.

"I danas imam brojne emocionalne, psihičke i fizičke posljedice", kaže Kolčaku.

"Tri puta sam u međuvremenu hospitalizovan na psihijatriji zbog najnehumanije torture koje sam doživio u zatvoru... Teško je živjeti sa tim, i dalje idem na terapiju."

Najveće posledice ima Bajri, kažu obojica.

Foto: BBC na srpskom

"Njegovo psihičko zdravlje je iz godine u godinu sve lošije", kaže Hajdar Bajri, mlađi brat Behara, za BBC na srpskom.

"Postao je veliki teret za porodicu, agresivan je, ne možemo da ga držimo pod kontrolom, često nas i tuče... Prekasno je za njega, sada je u dubokoj tami, ništa ne može da vrati njegov život."

Ponašanje mu se, dodaje pogorša svake godine kada se približi datum zločina.

"Jedne noći su ga pronašli kako spava ispred 'Pande'".

Šta se krije iza Pande?

Dok polako ispija kafu i pali cigaretu, Gvozdenović se prisjeća života u Peći posle ubistva sina.

"Što se tiče Srba u Peći, već su tada provejavale neke priče da su za sve odgovorni naši, ali niko u tom momentu nije mogao da povjeruje", kaže i sleže ramenima.

"Potisnuto je to nekako zbog cjelokupne situacije i rata, mislili smo da je sve riješeno.

"Oni (Albanci) što su počinili zločine, počinili su ih, to je nesporno, ali ne treba im pripisivati nešto što nisu uradili, iako sve to treba i istraga da pokaže."

Istragu o zločinu u "Pandi" prvo je vodilo Tužilaštvo za ratne zločine, ali je nadležnost potom ustupilo Tužilaštvu za organizovani kriminal.

"Znamo da to nisu Albanci izvršili", izjavio je kratko Vladimir Vukčević, nekadašnji tužilac za ratne zločine, za BBC na srpskom.

Ivan Ninić, advokat porodica ubijenih mladića, kaže da je do danas saslušano 39 ljudi - članova porodica, aktivnih i penzionisanih policajaca i javnih ličnosti koji su pominjali ovaj zločin, ali da istraga još "tapka u mjestu".

"Prvi je utisak da je loše odrađen uviđaj i da je bilo dosta propusta u radu i te 1999. godine, ali i nakon 2000, jer niko nije shvatao ozbiljno taj predmet", smatra on.

Razlog vidi u "prenaglašenom uticaju državne bezbjednosti - u čijim arhivama je istina o slučaju pohranjena - i duboke države na vlast i društvene procese".

"Neko od 1998. do danas sabotira i kontaminira istragu", tvrdi Ninić.

Radi se o "krivičnom djelu teško ubistvo, sa zaprijećenom kaznom od 40 godina zatvora" i ubijeno je šestoro ljudi, "što je veliki teret na plećima države i društva", ocjenjuje.

"Bez razrješenja 'Pande' ne možemo da dosegnemo ni 'd' od demokratije, 'Panda' je neka naša mjera vrijednosti i spremnosti da se izborimo sa reliktima prošlosti."

Da je za zločin u Pandi odgovorna OVK vjerovalo se sve do 2013. godine, kada je Aleksandar Vučić izjavio da "ima mnogo strašnih stvari s kojima ćemo morati da se suočimo, kao na primjer ubistva Srba u kafiću Panda".

"Nema dokaza da su ga (zločin) izvršili Albanci, kako se vjerovalo", rekao je Vučić.

Godinu kasnije, rekao je da "postoje informacije koje navode na pomisao da istraga o ubistvu mladića u Peći nije obavljena na najprofesionalniji način" i da je bilo "čudnih stvari sa dokumentacijom".

Potom je 2015. istakao da je"gotovo siguran šta se desilo", ali da za to nema dokaza, pa"bauljamo u mraku".

Da nadležni "znaju šta se dogodilo" i da će porodice nastradalih "dočekati istinu" najavio je 2016. godine, dodajući da sada "imamo i imena".

A onda je i 2017. ponovio da ima "određene informacije" o zločinu, ali da "nije tužilac, pa ne može o tome da govori".

Do trenutka objavljivanja teksta Vučić nije odgovorio na pitanja BBC-ja na srpskom o saznanjima koja ima u vezi sa slučajem.

"Krajnji konzumenti tih poruka nisu ni građani Srbije, ni međunarodna zajednica, već akteri događaja u Pandi - naručioci te likvidacije i neposredni izvršioci", smatra Ninić.

"Poručio im je 'budite dobri, znam sve'."

Zato je pored zahtjeva tužilaštvu da Vučić bude saslušan, podnijet je zahtev i za saslušanjem "tandema iz vrha državne bezbjednosti" - Jovice Stanišića i Franka Simatovića, kaže.

Stanišić je na čelu Službe bezbjednosti bio od 1991. do 1998. godine i jedan je od ključnih aktera ratova na području bivše Jugoslavije.

Osuđen je krajem maja 2023. pred Mehanizmom za krivične sudove u Hagu na 15 godina zatvora za zločine tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Simatović, u to vrijeme glavni operativac Službe, takođe je osuđen na 15 godina zatvora.

Foto: Getty images

"Vrh državne bezbjednosti nikada do sada nije saslušan o ovom slučaju", ukazuje Ninić.

List Nedeljnik je u međuvremenu, pozivajući se na "dobro informisane obavještajne krugove", 2014. objavio da je za zločin u Pandi odgovorna britanska tajna služba MI-6, a sve kao "priprema za eskalaciju sukoba na Kosovu".

Vučić je to takođe negirao.

Zoran Anđelković, tokom 1990-ih predsjednik Privremenog Izvršnog vijeća Kosova i Metohije, takođe sumnja u tvrdnju da je motiv za napad na "Pandu" bio porast napetosti na Kosovu.

"Srbi nikako nisu imali razloga za to", kaže Anđelković za BBC na srpskom.

"Atmosfera je već bila naelektrisana, sukobi sa OVK su trajali cijelog ljeta u velikoj antiterorističkoj akciji, OVK je već imala ozbiljne napade na pojedince, kidnapovanja... Šta još treba da se doda kako bi se napravila nova tenzija?"

Agron Kolčaku se ne slaže.

Srpske vlasti su željele da ga "proglase za teroristu i iskoriste za monstruozni zločin koji su oni počinili", vjeruje on.

"Srpska država je ubijala i svoju djecu, samo da bi mogla da protjera i ubije što više Albanaca", tvrdi i Perđeđaj.

Budućnost

Godine prolaze, ali razrješenja zločina u kafiću "Panda" još nema.

"Nikada nisam uspio da se otarasim tog slučaja... Živi u mom umu, u čitavom mom biću", kaže Kolčaku.

„Imao sam samo 26 godina, nikada nisam shvatio zašto sam baš ja zatvoren."

Vlaznim Perđeđaj misli da slučaj neće biti riješen prije svega zato što su počinioci dio režima.

"Jednog dana ću tužiti Srbiju za svu patnju koju je nanijela meni i mojoj porodici, iako ne vjerujem u pravosudni sistem Srbije", kaže.

Kafić "Panda" u međuvremenu je prodat, ali je i dalje napušten, dok se na zidovima još vide rupe od metaka.

Perđeđaj apeluje da se nikada ne ruši.

"Neka stoji kao dokaz i Srbima i Albancima o zločinima koji su počinjeni i istoriji patnje nevinih ljudi zbog postupaka političara".

Porodice ubijenih mladića i dalje tragaju za istinom.

"Išli smo i od ambasade do ambasade, pisali dopise, niko se nikada nije oglasio", kaže Gvozdenović.

"Samo nas je primio Gabrijel Keler (nekadašnji ambasador Misije OEBS-a na Kosovu) i rekao nam da nema saznanja da su to počinili Albanci."

Gvozdenović se iz Peći odselio 1999, pola godine posle smrti sina.

Danas živi u Beogradu kao podstanar.

Radi i dalje kao čuvar, iako je već nekoliko godina u penziji.

Nedostaje li mu Peć?

"Kako da ne, kako da ne", kaže sa sjajem u očima. "Pa to je moj grad, moja mladost je tamo."

U Peći danas živi tek nekoliko Srba, dok ih je prije tri decenije bilo oko 18.000 u cijeloj opštini.

Gvozdenović u rodnom gradu nije bio nekoliko godina.

"Moj sin i sin od Trifunovića su još dole, ostale četiri porodice su ostatke njihove djece prenijele u Beograd."

Od četvoro djece ostala su mu dva sina - ćerka je preminula nekoliko mjeseci po rođenju, Vukota je ubijen, a i supruga mu je preminula prije nekoliko godina.

Lice mu se razvedri kad priča o Vukoti.

"Bio je kao svaki mladić, volio je da se zeza, opušten... Navijao je za Partizan, na mene, a srednji sin je za Zvezdu, teča ga zarazio", kaže uz osmeh.

Nikola Rajović se oženio, ima četvoro djece, živi u Beogradu, i bavi se građevinom.

Na ubijene drugove često pomisli.

"Kako da ne, svake nedelje kada odem u crkvu, prvo upalim sveću za njihovu dušu.

"Za Svetu, jednog i drugog Ivana, Zorana, Vuleta i Dragana."

BBC na srpskom