Uzmite, recimo, za primjer Milana Kneževića. Dane, mjesece i godine proveo je sa vojvodom Mandićem, čijim četnicima je, kako kažu oni što znaju, bio ono što je čovjeku pas – najbolji prijatelj.

A onda je, zbog toga što je za Vučićev interes bio spreman žrtvovati interes domovine, popio hrvatske sankcije.

I gle čuda: postao je partizan. Odmah se sjetio predaka koji su sa petokrakom na čelu oslobađali Karlovac. Znate, onaj Karlovac sa granice Velike Srbije: Karlovac-Virovitica-Ogulin.

A šta tek reći za Aleksu Bečića. Nema šta taj nije izdržao: što ne bi ni James Bond. Mučili su ga u TV studiju, pred milionskim auditorijumom. Ali nije se dao, jer ljudska volja je nesalomiva. Čovjek je ujedno i najmekša i najtvrđa materija u svemiru. Mučili su ga, ali nije priznao: je li Crnogorac, govori li crnogorski i navija li za Crnu Goru. Mještani, doduše kažu da je jednom u parlamentu natuknuo da je Crnogorac koji govori srpski. Ali hajde ti vjeruj čaršijskim pričama.

Kad ono… Stavila Bečića Hrvatska na crnu listu, a on sa ponosom veli da je Crnogorac. A bio je tako anacionalan… Njemu zaista nije bilo bitno ko je koje nacije. Ranka Krivokapića je u Kotoru palio kao Crnogorca, mene u Novom kao Grka. Nacija je nebitna: bitno je da gori vječni plamen plemenite ideje da one kojima ne možeš intelektualno parirati valja naložiti.

Ispada, braćo i sestre, da su hrvatske kaznene mjere na širenju antifašizma i crnogorstva učinjele više od tomova novinskih tekstova.

Stoga mi se čini da našim zapadnim prijateljima, kada pitaju što i kako da rade sa balkanskim liderima koji govore jedno, misle drugo a čine treće, treba dati jednostavan savjet: maknite šargarepu i prihvatite se batine.

Autor kolumne: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM