Možda ne možemo promijeniti ljude. Možda ne možemo promijeniti ni stvari. Ali svakako možemo promijeniti način na koji ljudi gledaju na stvari. Ako se ne varam, Oskar Vajld je jednom prilikom napisao: “Rat će nas opčinjavati sve dok ga budemo smatrali zlim, naopakim i nemoralnim. Kad uvidimo da je vulgaran, prestaće da bude popularan.”
Dan-dva nakon izbora, čujem priču od nekih ljudi kako crnogorski režim jeste zao, naopak i nemoralan, kako ga čine nesposobne budale, ali kako je samo Šef kralj – kako “samo on zna kako se valja nositi s tim luzerima”.
Pošto sam vidio snimak u kome Šef gura sopstvenog predsjedničkog kandidata kao tranju, bilo mi je malo jasnije šta žele time da kažu. Da se razumijemo, ovo sam čuo od antirežimski nastrojenih ljudi, ali njihova fascinacija – moglo bi se reći i fan-scinacija – otjelotvorenjem crnogorskog režima bila je nedvosmislena: u njihovim očima, on doista jeste negativac, ali su se isto tako divili tome kako on čeličnom pesnicom, a opet onako crnogorski osiono i nonšalantno, uspijeva da održi red i disciplinu svih ovih godina.
Siguran sam da i vi poznajete slične ljude. Možda vam neće reći baš ovako kao što sam ja napisao, ali će vam svakako kazati: “Znaš kako, to je ono što od nas traže Sjedinjene Države i Evropska unija. Može nama to da se sviđa ili ne, ali cijeli svijet ga podržava.”
Jer, zašto ne bi svijet pozitivno gledao na jednu funkcionalnu post-tranzicionu, višepartijsku demokratiju, sa redovnim izborima, slobodom govora i sličnim rabotama kojima teži sav civilizovan svijet?
Upravo je taj “civilizovani svijet” – ili barem onaj njegov moćniji i arogantniji dio na Zapadu – ključna prepreka u tome da se crnogorski režim ogoli kao – vulgarano autokratski. Sve dok oni budu hvalili, finansijski pomagali i stručno unapređivali crnogorsku verziju demokratije, naš vječito isti režim ostaće predmet fascinacije.
Razmislite samo, šta je to što jedan student političkih nauka, ili bilo koje druge srodne discipline, može da zaključi proučavajući stvarnost sopstvene države? Da se najvulgarniji oblici ispoljavanja moći – od elementarnog nevaspitanja i arogancije (Sjećate li se kad je Šef opoziciju nazvao šakalima?), preko bogaćenja putem korupcije (Sjećate li se kakvi su bili prije nego su sjeli u fotelje?), do predizbornog ucjenjivanja građana i postizbornih malverzacija glasovima (Sjećate li se posljednjih četvrt vijeka?) – svi odreda isplate.
Sve dok imamo otvoreno tržište i sve rasprodajemo po najnižim cijenama, dok se ne odajemo genocidu, i imamo kakve-takve zakone i propise – odnosno, sve dok nas ne bije loš glas u svjetskoj javnosti – međunarodnu zajednicu neće zanimati da li smo otišli dalje od puke formalne demokratije.
Zato ostaje samo na nama – građanima Crne Gore – da se bavimo suštinskim stvarima: da ogolimo režim kao vulgaran, da prepoznamo diktaturu u demokratiji.
Međutim, i kad nam se ona otvoreno obznani, mnogi od nas skreću pogled praveći se da se ništa ne dešava. Obrazloženje jedne osobe glasilo je ovako: “Svi znamo šta rade prije izbora, ali ko ima veći broj glasačkih listića u kutiji – taj je pobjednik.” Dakle, paradoks: iako smo svjesni da se vlast uvijek iznova i iznova osvaja nedemokratskim putem, moramo se pomiriti s tim jer je to demokratska procedura.
A onda sam se zapitao gdje sam već vidio sličan scenario. Kod omiljenog reditelja, naravno. U potcjenjenom filmu Oni žive Džona Karpentera. Na svako novo gledanje, ovo ostvarenje mi je sve bolje i bolje. Ne samo zato što je to film dobar po sebi, već zato što postaje sve relevantniji kako godine prolaze. Ovog trenutka, najrelevantniji je za Crnu Goru.
(Izvor:Vijesti)
